Nek je stara konačno otišla
srijeda, 02.01.2019.
Kad sam krajem 2017. izgubio oca nakon duge i teške bolesti, mislio sam da će bar 2018. biti malo laganija, opuštenija, mirnija i pametnija. Baš me iznenadila.
Početak godine bio je vrlo optimističan, jer sam nakon nekog duljeg vremena trebao dobiti stalni posao i to u gradskoj tvrtki, bez bilo kakvih veza ili političkih nepotizama. Jednostavno, pao je realni dogovor da svojim znanjem, iskustvom i vještinama mogu pridonijeti projektu koji je već bio u punom zamahu. To se i ostvarilo, netom iza mog rođendana, ali potrajalo je svega nekoliko mjeseci kada sam pritisnut brojnim nelogičnostima, isfrustriranim provokacijama i neorganiziranim unutarnjim strukturama doveden pred zid da sam ponudim otkaz. Naletio sam na klasičnu 'minu' unutar dobro uhodane unutarnje strukture, kao 'vanjski igrač' i stao na nju. No, moja iskrena i poštena korektnost to jednostavno nije mogla trpjeti pa su istrošeni i neradom netolerantni živčeki popucali. Jer, kada te ne čuju, ne reagiraju, nemaju vremena, a glupost i nerad se ponavljaju iz dana u dan, neeeema tog razumno normalnog koji bi u takvom sustavu opstao. Čudim se mnogima u tom sustavu koji iz dana u dan njurgaju koliko je loše, koliko ne valja, a svejedno guraju dalje. Tu ima kvalitetnih ljudi, obrazovanih intelektualaca kojima treba dati puno veće kreativne slobode, ako već nema dobrog upravljanja, ali kada sustavom vlada stihija, improvizacija i 'last minute' rješenja, onda je teško stvarati strateški napredak i zadovoljstvo unutar tvrtke. No, to više nije moj problem i najbolje je da se time bave oni koji su tamo o(p)stali. Ipak, zahvalan sam na prilici koju sam dobio, ne znajući u što se doista upuštam, jer prema prvotnim najavama i razgovorima, trebalo je biti drugačije.
Nastavio sam nakon te nesretne epizode dovršavati svoj godišnji TEDxZagreb pod nazivom SATISFACTION. Iz samoga naziva moglo bi se zaključiti da ću u svemu doista uživati, no .. Veselje koje me nosi pri pripremi svakoga ovaj puta je doista bilo minimalno, nakon što sam zaključio da moj interni sustav poprima jednake vrijednosti kao društvo oko nas – letargija je došla i do nas. Iako smo krenuli s organizacijom kao nikad prije, dali si dovoljno vremena, uspjeli privući najbolje govornike ikad, konačni rezultat je nešto što doista frustrira, a povlači i pitanje – koliko smo doista zadovoljstva prenijeli na sebe, ali i druge. Odabir govornika prvi put je proizveo rezultat otkazivanja jednom potvrđenom (pa čak i najavljenom) govorniku zbog, po meni, dosta drugačijih javnih stavova od onih koje smatram da promiče TED i ja osobno. To je pak bila prilika istome da pojašnjenje otkazivanja uporno eskivira, stvori svoju konstrukciju tumačenja te isto medijski promovira kao svoj „trijumf“. Dokaz tomu je da se o istome oglasio samo jedan kontinuirano pesimistični i negativni hrvatski portal i to u obliku nepotističke (poznaju se vlasnik i dotični) senzacionalističke informacije koju su pokušali i proširiti ishodovanjem izjava drugih govornika koji su im pak – odbili suradnju. Time je slučaj zaključen. Prošlo je tako ljeto, prema hrvatskim običajima – ležerno, u hladovini, uz more. Početak rujna dao je naslutiti da je 'sve pod kontrolom' i da svi znaju što tko treba raditi kako bi krajem rujna sve bilo na vrijeme i na mjestu. Pokazalo se da nije baš tako pa su krenula 'last minute' otkazivanja suradnje, izlasci iz strukture, ali i pitanja sponzora 'jesmo li uopće u stanju to odraditi kako treba'. Nakon godina povjerenja, iznevjeren od najbližih suradnika i dotad prijatelja, ostao sam rješavati sam nešto što je 'bilo pod kontrolom'. Nekolicina suradnika i razumnih sponzora ostala je uz projekt i mene te smo na kraju ipak došli do pred realizaciju projekta. Ustvari, zadnjih dva tjedna najbliži prijatelji i dugogodišnji suradnici te nekontrolirane situacije izazvale su dva posjeta na hitnu zbog visokog tlaka te se dan danas moram čuvati i liječiti od istoga. Liječnica kaže da je to niz koji zasigurno traje dulje pa nije za nepovezati i sve događaje od stresa gubitka oca krajem 2017. godine pa nadalje. Hvala svima koji se (ne) smatraju zaslužnim za to.
Na kraju se događaj ipak održao. Detalje bolje da ne iznosim, jer su toliko devastirajuće žalosni, da bi se mnogi trebali sramiti da su svojim radom, nastupom ili postupcima uzrokovali da SATISFACTION bude potpopljen kao Titanik. Događaj je to kakav se zasigurno dogodi svakom event manageru u karijeri, pa je valjda sad došao red i na mene. A dogodilo se sve što se može smatrati lošim, iznenadnim i nekorektnim. Dao sam si truda i vremena da sve analiziram i tek sada pišem o svemu. Ne, neću niti iznijeti sve detalje koji bi mnoge osramotili, a možda i povukli za jezik da i oni iznesu „svoju istinu“. Nažalost, činjenice su na papiru i ekranu, a za sve postoje i valjani sudionici događaja koji mogu potvrditi njihove rabote. Ja sam oprostio i krenuo dalje, ali zaboraviti ne mogu i ne želim, jer postoji bolji izbor i rješenje. A odustati neću, jer sam stvarao sve ovo najviše na svojim leđima, najviše svojim vremenom i uvjerljivo najviše svojim novcem i poznanstvima. SATISFACTION, laka ti zemlja, a tebi TEDxZagreb, sretno ti novo doba kojim ćeš zasjati kako zaslužuješ.
U isto vrijeme kada su se pojedinci povukli iz projekta ostavivši iza sebe iskopane grobove i nedovršene posle, doživjeh još jedan šok. Baka (95), s kojom živim dulje od 25 godina doživjela je moždani udar za svojim kuhinjskim stolom. Taj dan, kada sam trebao odgovarati na brojne upite sponzora i suradnika o iznenadnim promjenama u timu i strukturi projekta, ja sam morao u bolnici strepiti za zdravlje svojeg najbližeg. Dva tjedna pred sami događaj godine. Sva sreća, razum je pravladao kod onih koji su ostali i doista su pomogli. Hvala vam, dragi suradnici i prijatelji koji ste se toga trenutka našli uz mene i preuzeli obaveze koje ja tada nisam mogao. Baka je danas opet u bolnici radi drugoga (završila tamo baš na Staru godinu), ali je sve pod kontrolom. Ona čak i hoda, misli, promišlja i odgovara razumno, unatoč demenciji i post moždanom udaru. Svi skupa držimo fige da doživi bar stotu, kao njena majka.
Još jednom sam pretkraj godine završio u medijima, kada su likovali djelatnici drugog, navodno istraživačkog hrvatskog portala radi jednokratne i donekle nebitne pobjede u jednom od mnogih sudskih procesa koji je protiv njih pokrenuo jedan hrvatski eko prozvođač zbog neistina iznesenih u tekstu prije nekoliko godina. Tada sam se ja zauzeo za svoje prijatelje, suradnike i doista vrijedne ljude toga eko proizvođača koji svojim dugogodišnjim djelovanjem, upornošću i savjesnim radom postižu mnogobrojne uspjehe i velike rezultate u promicanju ekološke proizvodnje. Veselim se tom trenutku kada će istina konačno pobijediti laž u dosluhu s razumom. Sasvim je izvjesno da će posljedice morati netko snositi, ali sam nevjerojatno jasno siguran da to neće biti moji prijatelji. Eto, šlagvort portalu da ponovo napiše nešto i kaže kako „govorom mržnje“ pišem o njima da lažu.
Godina je na kraju pokazala da postoji i 'svjetlo na kraju tunela'. Započeli su razgovori koji me odvode u novo doba onoga što stvaram gotovo deset godina. U njima vidim razum, potencijal i budućnost. Iskreno se veselim kada ću konačno moći objaviti što smo njima postigli. Pokrenuo sam i mali privatni biznis kojim se doista ponosim. Nešto što je započeo moj otac danas sam okrenuo u novu vrijednost koja donosi novac s malim ulaganjem i nešto vrijednog rada. U nastavku slijede i novi izazovi u istoj branši, a o svemu ćete imati prilike čuti uskoro. Tako čak niti odlazak hitnom na hitnu na Rebru s bakom dan prije Stare godine, dvanaestosatni boravak tamo i konačno smještaj na odjel baš na Staru godinu nije pokvario dojam opuštenosti, sigurnosti i optimizma kojim ulazim u 2019. godinu.
Za kraj, dajte molim vas, zberite se. Ostavite se neprofesionalnog, nekorektnog i bahatog podmetanja drugima, makar i slučajno. Pazite na svoje suradnike, prijatelje i one koje volite. Dajte im pažnju koju zaslužuju, izvršavajte odgovorno svoje preuzete obaveze, misleći pri tom da ne uzimate više negoli možete obaviti korektno i na vrijeme. Probudite u sebi osjećaj za izvrsnost, za kvalitetu, za stvaranje vrijednosti koje će koristiti kako vama, tako i drugima. Naučite ponovo sebe i one oko vas da nam i dalje treba misliti za opće dobro, a ne samo za sebe. OK, sami sebi da, ali ne na štetu drugih. Sustav u kojem živimo ne daje nam za pravo da podmećemo drugima, nego da stvaramo za sebe. Budimo odgovorni, razumni i realni svojih mogućnosti, a ne bahati i pohlepni u smilsu stjecanja pozicije, novca ili drugih vrijednosti na štetu drugih. Veselo i pametno u Novu, pa bumo svi zadovoljni kad bude ova došla kraju.
srijeda, 02.01.2019.
Kad sam krajem 2017. izgubio oca nakon duge i teške bolesti, mislio sam da će bar 2018. biti malo laganija, opuštenija, mirnija i pametnija. Baš me iznenadila.
Početak godine bio je vrlo optimističan, jer sam nakon nekog duljeg vremena trebao dobiti stalni posao i to u gradskoj tvrtki, bez bilo kakvih veza ili političkih nepotizama. Jednostavno, pao je realni dogovor da svojim znanjem, iskustvom i vještinama mogu pridonijeti projektu koji je već bio u punom zamahu. To se i ostvarilo, netom iza mog rođendana, ali potrajalo je svega nekoliko mjeseci kada sam pritisnut brojnim nelogičnostima, isfrustriranim provokacijama i neorganiziranim unutarnjim strukturama doveden pred zid da sam ponudim otkaz. Naletio sam na klasičnu 'minu' unutar dobro uhodane unutarnje strukture, kao 'vanjski igrač' i stao na nju. No, moja iskrena i poštena korektnost to jednostavno nije mogla trpjeti pa su istrošeni i neradom netolerantni živčeki popucali. Jer, kada te ne čuju, ne reagiraju, nemaju vremena, a glupost i nerad se ponavljaju iz dana u dan, neeeema tog razumno normalnog koji bi u takvom sustavu opstao. Čudim se mnogima u tom sustavu koji iz dana u dan njurgaju koliko je loše, koliko ne valja, a svejedno guraju dalje. Tu ima kvalitetnih ljudi, obrazovanih intelektualaca kojima treba dati puno veće kreativne slobode, ako već nema dobrog upravljanja, ali kada sustavom vlada stihija, improvizacija i 'last minute' rješenja, onda je teško stvarati strateški napredak i zadovoljstvo unutar tvrtke. No, to više nije moj problem i najbolje je da se time bave oni koji su tamo o(p)stali. Ipak, zahvalan sam na prilici koju sam dobio, ne znajući u što se doista upuštam, jer prema prvotnim najavama i razgovorima, trebalo je biti drugačije.
Nastavio sam nakon te nesretne epizode dovršavati svoj godišnji TEDxZagreb pod nazivom SATISFACTION. Iz samoga naziva moglo bi se zaključiti da ću u svemu doista uživati, no .. Veselje koje me nosi pri pripremi svakoga ovaj puta je doista bilo minimalno, nakon što sam zaključio da moj interni sustav poprima jednake vrijednosti kao društvo oko nas – letargija je došla i do nas. Iako smo krenuli s organizacijom kao nikad prije, dali si dovoljno vremena, uspjeli privući najbolje govornike ikad, konačni rezultat je nešto što doista frustrira, a povlači i pitanje – koliko smo doista zadovoljstva prenijeli na sebe, ali i druge. Odabir govornika prvi put je proizveo rezultat otkazivanja jednom potvrđenom (pa čak i najavljenom) govorniku zbog, po meni, dosta drugačijih javnih stavova od onih koje smatram da promiče TED i ja osobno. To je pak bila prilika istome da pojašnjenje otkazivanja uporno eskivira, stvori svoju konstrukciju tumačenja te isto medijski promovira kao svoj „trijumf“. Dokaz tomu je da se o istome oglasio samo jedan kontinuirano pesimistični i negativni hrvatski portal i to u obliku nepotističke (poznaju se vlasnik i dotični) senzacionalističke informacije koju su pokušali i proširiti ishodovanjem izjava drugih govornika koji su im pak – odbili suradnju. Time je slučaj zaključen. Prošlo je tako ljeto, prema hrvatskim običajima – ležerno, u hladovini, uz more. Početak rujna dao je naslutiti da je 'sve pod kontrolom' i da svi znaju što tko treba raditi kako bi krajem rujna sve bilo na vrijeme i na mjestu. Pokazalo se da nije baš tako pa su krenula 'last minute' otkazivanja suradnje, izlasci iz strukture, ali i pitanja sponzora 'jesmo li uopće u stanju to odraditi kako treba'. Nakon godina povjerenja, iznevjeren od najbližih suradnika i dotad prijatelja, ostao sam rješavati sam nešto što je 'bilo pod kontrolom'. Nekolicina suradnika i razumnih sponzora ostala je uz projekt i mene te smo na kraju ipak došli do pred realizaciju projekta. Ustvari, zadnjih dva tjedna najbliži prijatelji i dugogodišnji suradnici te nekontrolirane situacije izazvale su dva posjeta na hitnu zbog visokog tlaka te se dan danas moram čuvati i liječiti od istoga. Liječnica kaže da je to niz koji zasigurno traje dulje pa nije za nepovezati i sve događaje od stresa gubitka oca krajem 2017. godine pa nadalje. Hvala svima koji se (ne) smatraju zaslužnim za to.
Na kraju se događaj ipak održao. Detalje bolje da ne iznosim, jer su toliko devastirajuće žalosni, da bi se mnogi trebali sramiti da su svojim radom, nastupom ili postupcima uzrokovali da SATISFACTION bude potpopljen kao Titanik. Događaj je to kakav se zasigurno dogodi svakom event manageru u karijeri, pa je valjda sad došao red i na mene. A dogodilo se sve što se može smatrati lošim, iznenadnim i nekorektnim. Dao sam si truda i vremena da sve analiziram i tek sada pišem o svemu. Ne, neću niti iznijeti sve detalje koji bi mnoge osramotili, a možda i povukli za jezik da i oni iznesu „svoju istinu“. Nažalost, činjenice su na papiru i ekranu, a za sve postoje i valjani sudionici događaja koji mogu potvrditi njihove rabote. Ja sam oprostio i krenuo dalje, ali zaboraviti ne mogu i ne želim, jer postoji bolji izbor i rješenje. A odustati neću, jer sam stvarao sve ovo najviše na svojim leđima, najviše svojim vremenom i uvjerljivo najviše svojim novcem i poznanstvima. SATISFACTION, laka ti zemlja, a tebi TEDxZagreb, sretno ti novo doba kojim ćeš zasjati kako zaslužuješ.
U isto vrijeme kada su se pojedinci povukli iz projekta ostavivši iza sebe iskopane grobove i nedovršene posle, doživjeh još jedan šok. Baka (95), s kojom živim dulje od 25 godina doživjela je moždani udar za svojim kuhinjskim stolom. Taj dan, kada sam trebao odgovarati na brojne upite sponzora i suradnika o iznenadnim promjenama u timu i strukturi projekta, ja sam morao u bolnici strepiti za zdravlje svojeg najbližeg. Dva tjedna pred sami događaj godine. Sva sreća, razum je pravladao kod onih koji su ostali i doista su pomogli. Hvala vam, dragi suradnici i prijatelji koji ste se toga trenutka našli uz mene i preuzeli obaveze koje ja tada nisam mogao. Baka je danas opet u bolnici radi drugoga (završila tamo baš na Staru godinu), ali je sve pod kontrolom. Ona čak i hoda, misli, promišlja i odgovara razumno, unatoč demenciji i post moždanom udaru. Svi skupa držimo fige da doživi bar stotu, kao njena majka.
Još jednom sam pretkraj godine završio u medijima, kada su likovali djelatnici drugog, navodno istraživačkog hrvatskog portala radi jednokratne i donekle nebitne pobjede u jednom od mnogih sudskih procesa koji je protiv njih pokrenuo jedan hrvatski eko prozvođač zbog neistina iznesenih u tekstu prije nekoliko godina. Tada sam se ja zauzeo za svoje prijatelje, suradnike i doista vrijedne ljude toga eko proizvođača koji svojim dugogodišnjim djelovanjem, upornošću i savjesnim radom postižu mnogobrojne uspjehe i velike rezultate u promicanju ekološke proizvodnje. Veselim se tom trenutku kada će istina konačno pobijediti laž u dosluhu s razumom. Sasvim je izvjesno da će posljedice morati netko snositi, ali sam nevjerojatno jasno siguran da to neće biti moji prijatelji. Eto, šlagvort portalu da ponovo napiše nešto i kaže kako „govorom mržnje“ pišem o njima da lažu.
Godina je na kraju pokazala da postoji i 'svjetlo na kraju tunela'. Započeli su razgovori koji me odvode u novo doba onoga što stvaram gotovo deset godina. U njima vidim razum, potencijal i budućnost. Iskreno se veselim kada ću konačno moći objaviti što smo njima postigli. Pokrenuo sam i mali privatni biznis kojim se doista ponosim. Nešto što je započeo moj otac danas sam okrenuo u novu vrijednost koja donosi novac s malim ulaganjem i nešto vrijednog rada. U nastavku slijede i novi izazovi u istoj branši, a o svemu ćete imati prilike čuti uskoro. Tako čak niti odlazak hitnom na hitnu na Rebru s bakom dan prije Stare godine, dvanaestosatni boravak tamo i konačno smještaj na odjel baš na Staru godinu nije pokvario dojam opuštenosti, sigurnosti i optimizma kojim ulazim u 2019. godinu.
Za kraj, dajte molim vas, zberite se. Ostavite se neprofesionalnog, nekorektnog i bahatog podmetanja drugima, makar i slučajno. Pazite na svoje suradnike, prijatelje i one koje volite. Dajte im pažnju koju zaslužuju, izvršavajte odgovorno svoje preuzete obaveze, misleći pri tom da ne uzimate više negoli možete obaviti korektno i na vrijeme. Probudite u sebi osjećaj za izvrsnost, za kvalitetu, za stvaranje vrijednosti koje će koristiti kako vama, tako i drugima. Naučite ponovo sebe i one oko vas da nam i dalje treba misliti za opće dobro, a ne samo za sebe. OK, sami sebi da, ali ne na štetu drugih. Sustav u kojem živimo ne daje nam za pravo da podmećemo drugima, nego da stvaramo za sebe. Budimo odgovorni, razumni i realni svojih mogućnosti, a ne bahati i pohlepni u smilsu stjecanja pozicije, novca ili drugih vrijednosti na štetu drugih. Veselo i pametno u Novu, pa bumo svi zadovoljni kad bude ova došla kraju.
Kraj godine - zadovoljstvo ili ne, pitanje je sad ?
subota, 30.12.2017.
Godina koja upravo zalazi iza mene, kao suton na nebu, polako ulazi u onu jednu, najluđu noć koju mnogi čekaju cijele godine. Uvijek se pitam, možda je to zbog dugogodišnje pozicije organizatora zabave tijekom te noći, zašto je zovu - najluđa? Jesmo li tada više "ludi" nego ostatak godine? Jesmo li možda više opušteni nego u ostatku godine? Na što se ustvari odnosi ta - ludost, ludovanje, najluđa? Odgovora još nemam.
Kada sam prije više od godinu dana odlučio u svom profesionalnom životu nastaviti dalje raditi samo na podizanju TEDx-a nisam ni sanjao koliko turbulencije ima na tom putu. Piloti bi mi zasigurno rekli: hrabar si kad ideš kroz taj oblak. Da, oblak. Jer, nitko ne zna što je iza njega. Nema tog radara da ti u Hrvatskoj može sa sigurnošću reći kako će izgledati tvoj uspjeh, kada on dolazi i koliko ćeš vremena ili novca potrošiti na njega dok bar primjereno ne budeš - zadovoljan. Baš to, zadovoljstvo, tema je mog središnjeg TEDxZagreba za 2018. godinu. Iskreno se nadam da će upaliti lokacija koju priželjkujem, kako za ovaj tako i za drugi, ne manje važan TEDxZagrebWomen. Nadam se da smo sponzorima osvijetlili put budućnosti i da će nas sada lakše podržati.
Osobno, godina iza mene je bila jako teška. Prvo ljeto kada sam odlučio odmoriti skrpale su me neke zdravstvene stvari zbog kojih sam najesen morao mnogo toga usporiti, odbaciti, raspustiti. Preokret je svakako bio u obitelji gdje sam se morao posvetiti pomaganju majci oko brige za oca. Koliko god da smo bili uporni, informirali se, trudili osigurati najbolje, nismo uspjeli. Tata je zatvorio oči u ponedjeljak navečer, tek što smo majka i ja otišli od njega. Neću zaboraviti taj poziv na mobitel ujutro. Kad jutro nije svijetlo, nego je tamno. Ostavio nam je veliki teret svoga života, da ga čuvamo, da zborimo o njemu, da se sjećamo. Strašna je uspomena na ono što je stvarao, ako znate da je mnogo toga dolaskom poduzetničke klime - propalo. Da, poduzetničke. Klime. Ne razumijem takvo - poduzetništvo. Nije ni on razumio. Iz dana u dan 'propadao' je gledajući kako toliko tvrtki, tvornica, institucija propada. Zamislite idejnog tvorca i stvaratelja KK Cibona, HOC Bjelolasica, obnovitelja Gradske kavane, graditelja hotela Holiday, jedinog generalnog direktora SOUR-a Zagrebturist s više od 3.500 djelatnika koji su činili Generalturist (druga najveća turistička tvrtka ex. Yu), Croatia hoteli (njih 8 imali su 80% zagrebačkog hotelijerstva krajem 80ih), Zagrebački plavi (koji su imali više od 60% zagrebačkog ugostiteljstva). Taj čovjek godinama gleda kako je ono što je stvarao od prvoga dana zapošljavanja (prvo radno mjesto je bilo na šalteru Generalturista na Zrinjevcu, danas ERSTE banka) propada naočigled neznanja, nesposobnosti, a možda i smišljene (nedokazane) pljačke. Gledaš to znajući da si iza sebe ostavio toliko toga, bez ijedne kune duga, čisto (ras)prodano pojedincima koji su to kasnije 'utamanili' u propast. Krvnici, želim da se najmanje sramite svoga (ne)djela, do kraja života.
Raduju me ipak neka svjetla u tunelu kojim prolazim. Novi radni prostor, sjajno inspirativno okruženje, nove poslovne prilike, novi TEDx događaji. Zadovoljstvo. To će biti Riječ 2018. godine. Zašto? Pojasnit ću. Uskoro.
subota, 30.12.2017.
Godina koja upravo zalazi iza mene, kao suton na nebu, polako ulazi u onu jednu, najluđu noć koju mnogi čekaju cijele godine. Uvijek se pitam, možda je to zbog dugogodišnje pozicije organizatora zabave tijekom te noći, zašto je zovu - najluđa? Jesmo li tada više "ludi" nego ostatak godine? Jesmo li možda više opušteni nego u ostatku godine? Na što se ustvari odnosi ta - ludost, ludovanje, najluđa? Odgovora još nemam.
Kada sam prije više od godinu dana odlučio u svom profesionalnom životu nastaviti dalje raditi samo na podizanju TEDx-a nisam ni sanjao koliko turbulencije ima na tom putu. Piloti bi mi zasigurno rekli: hrabar si kad ideš kroz taj oblak. Da, oblak. Jer, nitko ne zna što je iza njega. Nema tog radara da ti u Hrvatskoj može sa sigurnošću reći kako će izgledati tvoj uspjeh, kada on dolazi i koliko ćeš vremena ili novca potrošiti na njega dok bar primjereno ne budeš - zadovoljan. Baš to, zadovoljstvo, tema je mog središnjeg TEDxZagreba za 2018. godinu. Iskreno se nadam da će upaliti lokacija koju priželjkujem, kako za ovaj tako i za drugi, ne manje važan TEDxZagrebWomen. Nadam se da smo sponzorima osvijetlili put budućnosti i da će nas sada lakše podržati.
Osobno, godina iza mene je bila jako teška. Prvo ljeto kada sam odlučio odmoriti skrpale su me neke zdravstvene stvari zbog kojih sam najesen morao mnogo toga usporiti, odbaciti, raspustiti. Preokret je svakako bio u obitelji gdje sam se morao posvetiti pomaganju majci oko brige za oca. Koliko god da smo bili uporni, informirali se, trudili osigurati najbolje, nismo uspjeli. Tata je zatvorio oči u ponedjeljak navečer, tek što smo majka i ja otišli od njega. Neću zaboraviti taj poziv na mobitel ujutro. Kad jutro nije svijetlo, nego je tamno. Ostavio nam je veliki teret svoga života, da ga čuvamo, da zborimo o njemu, da se sjećamo. Strašna je uspomena na ono što je stvarao, ako znate da je mnogo toga dolaskom poduzetničke klime - propalo. Da, poduzetničke. Klime. Ne razumijem takvo - poduzetništvo. Nije ni on razumio. Iz dana u dan 'propadao' je gledajući kako toliko tvrtki, tvornica, institucija propada. Zamislite idejnog tvorca i stvaratelja KK Cibona, HOC Bjelolasica, obnovitelja Gradske kavane, graditelja hotela Holiday, jedinog generalnog direktora SOUR-a Zagrebturist s više od 3.500 djelatnika koji su činili Generalturist (druga najveća turistička tvrtka ex. Yu), Croatia hoteli (njih 8 imali su 80% zagrebačkog hotelijerstva krajem 80ih), Zagrebački plavi (koji su imali više od 60% zagrebačkog ugostiteljstva). Taj čovjek godinama gleda kako je ono što je stvarao od prvoga dana zapošljavanja (prvo radno mjesto je bilo na šalteru Generalturista na Zrinjevcu, danas ERSTE banka) propada naočigled neznanja, nesposobnosti, a možda i smišljene (nedokazane) pljačke. Gledaš to znajući da si iza sebe ostavio toliko toga, bez ijedne kune duga, čisto (ras)prodano pojedincima koji su to kasnije 'utamanili' u propast. Krvnici, želim da se najmanje sramite svoga (ne)djela, do kraja života.
Raduju me ipak neka svjetla u tunelu kojim prolazim. Novi radni prostor, sjajno inspirativno okruženje, nove poslovne prilike, novi TEDx događaji. Zadovoljstvo. To će biti Riječ 2018. godine. Zašto? Pojasnit ću. Uskoro.
Mindset ili priča o hrvatskoj stvarnosti i budućnosti kako je vidim
utorak, 20. lipnja 2017.
(nakon rezultata ankete za publiku nakon održavanja TEDxZagreba)
Uvijek imam neki razlog zašto pišem blog. Blogeri ga i ne trebaju imati, ali je sjajno da se ljudi i tada dobro ulove na taj trik. Iako nemam pojma koliko ljudi ovo stvarno pročita (nisam ekspert niti imam neku naprednu statistiku), mislim da ovo najviše pišem radi sebe i onih koji me eventualno žele bolje upoznati.
No, back to point. Prema Wikipediji, mindset je skup pretpostavki, metoda ili pojmova koje ima jedna ili više osoba. Etimološki, mindset je 'postavljanje uma'. Nastavno bih zaključio da bi mindset jedne zajednice bio niz usvojenih kulturoloških vrijednosti stečenih tijekom vremena civilizacijskog razvoja (baš znanstveno zvuči).
Unatrag 'samo' 100 godina na ovim smo se prostorima umom postavljali toliko puta da više ni naše prabake nisu sigurne da li je ispravnije čaj ubrati u prirodi, osušiti i skuhati na šporetu u malom gusenom loncu ili u vodu predgrijanu u grijaču vode umetnuti vrečicu čaja te zatim dovršiti kuhanje u mikrovalnoj pećnici. Povijesno samo istražimo koliko puta smo mijenjali Ustave, zakone, pravila što smijemo, a što ne smijemo reći, kako se snalaziti u nestašicama benzina, kave ili novca te najnovije - kako se nositi s ovrhama i blokadama. Ili sve ovo nema veze s riječi - razvoj ?!
Ako dobro zaključujem, razvoj bi trebao koristiti napretku zajednice ka boljem. Naravno, pri tome se treba saslušati različita mišljenja, ali treba zadržati fokus za put prema boljem. Boljem. A gdje smo tu mi ?
Krajem osamdesetih, rekao bih tamo negdje nakon Univerzijade (koja je valjda posljednja dobra, kvalitetna i opće korisna stvar koja se dogodila balkanskim prostorima) sve je krenulo u nekom drugom, čudno razumnom smjeru. Početkom devedesetih svi pomalo iskusili smo rat. Uvučeni od pojedinih mindset skupina nismo imali nekog izbora, jer je uvreda, nacionalni osjećaj ili potreba za samostalnošću odjednom postala europski hit. Rekao bih, rušenje Berlinskog zida daleko je odjeknulo.
No, rušenje Berlinskog zida UJEDINILO je Njemačku i učinilo je čvrstom, bogatijom, moćnijom. Naše rušenje Jugoslavije stvorilo je niz manjih, slabijih, nemoćnih državica na balkanskom prostoru. I ne, nećete sad od mene čuti jugonostalgičan ton, jer smo svoj domovinski ponos odavno postavili na mjesto i povratka na staro nema, nikad više. U nadi da smo taj proces apsolvirali, krenuli smo dalje, svatko samostalno. Usporedba napretka nije moguća, pa se bavim samo Lijepom našom.
Hrvatska se nakon vihora rata dugo borila da bude potpuno slobodna i teritorijalno ujedinjena. Nažalost, ni nakon Oluje i reintegracije istočne Slavonije - nismo sasvim ujedinjeni. Minama zasuti prostori još vrebaju i tek kada se njih riješimo, imat ćemo svoj teritorij. Zato imam posebno veliko poštovanje prema ljudima koji svakodnevno i dalje riskiraju svoj život u Hrvatskoj da bismo stvorili taj dugoočekivani san.
Doduše, to nas ne lišava odgovornosti da stvaramo preduvjete za naše nasljednike, djecu, mlade koji će biti ona prava generacija koja će stvoriti pravi sjaj naše Domovine. Jedan od preduvjeta svega je - mindset.
Gdje je trenutno hrvatski mindset ? Na skali od 1 do 10, prosječno, mislim da je negdje oko polovine. 4 ili 5 ili 6, kako kada.
Ali, zaboravimo na trenutak sadašnjost, posebno i prošlost koja je samo za udžbenike. Ne stavljajmo u jednadžbu za budućnost niti iskustva koja imamo. Pokušajmo stvoriti idealno, željeno, moguće. Nešto što će svima stvoriti sigurnost, sreću, zdravlje i ponos. Usredotočimo svoje znanje, vještine, mogućnosti samo ka onome što radi, što je dobro, što donosi profit, što nas čini sretnim i ponosnim. Ono što mora propasti, neka propadne odmah. Ono što može opstati ili ono što radi, pomognimo da bude još bolje.
U ovu jednadžbu gore ubacimo sada razum. To je nešto što nas čini najinteligentnijom, dominantnom vrstom na svijetu. Razumom prevladajmo razlike, stvorimo prilike, odmorimo umorne, dajmo priliku odmornima. Mladima. Iskoristimo resurse za bolje sutra za sve nas, a ne na način da stvaramo profit ili krpamo rupe prošlosti. Razum je melem kojim možemo vidati sve rane prošlosti, ali samo ako ga imamo dovoljno. Treba ga proizvoditi, neumjereno mnogo.
Začinimo taj matematički proces s ponešto jednostavnih detalja kojima stvaramo kvalitetu. Dodajmo odgovornost, bez koje ne možemo dobiti sigurnost i povjerenje (možda MUP ovo iskoristi). Unesimo provjerene resurse (posebno iskustvene) s kojima možemo stvarati. Ne bojimo se ponosa, jer njime plašimo protivnika (naravno, samo do razumne granice, da ne postanemo nacionalisti). I na kraju, samoinicijativa. Čekati da nas netko pokrene ili čekati da se stvari pokrenu same od sebe je put u propast. Istina, trebaju nam lideri koji stvaraju vizije, ali mi ih imamo. Mislim da nitko ne može reći da naša zajednica nema uspješnih ljudi.
Imamo i ponešto nerazumnih faktora koji mogu, ali ne nužno, stvarati probleme na putu ka uspjehu. Politika, koja ne može pobjeći od ideologije koju smatra razumnom. Svaka ideologija za sebe misli da stvara put ka boljem, ali to ne mora nužno odgovarati svakomu. Moj prijedlog je da krenemo stvarati što više konsenzusa. Da zakone koje smo tako donijeli ne mijenjamo dulji niz godina kako bi se sustav na njih navikao. Dapače, mogu se stvoriti i takvi parametri koji će redovno unaprijediti svaki zakon kako se zajednica razvija, gotovo automatski. Ideja koja mi se mota u glavi stalno je da politički lideri sjednu nekoliko puta godišnje i dogovore se oko nekih opće vrijednih stvari te na njih više ne vrše politički utjecaj. Da se ne ponavljamo stalno na izborima oko istih stvari i trujemo mindset općom nelagodom i gađenjem političkim djelovanjem.
Strah od prošlosti kao da je trenutno naš najveći neprijatelj. Od one Univerzijade koju spomenuh na početku na ovamo, tim ljudima doista ništa ne znače prepucavanja i indoktrinacije prošlošću. Njih zanimaju samo budućnost, klimatske promjene, tehnologija, biznis i zabava. Ljudi, njih fakat ne zanimaju ustaše, četnici i partizani, čak ni Domovinski rat. Oni znaju svoje mjesto, vrijednosti, imaju ponos i volju. Ne treba im to ubiti našim nerazumnim i neodgovornim ponašanjem.
Raspolaganje resursima nešto je čime smo pokazali najbedastiju moguću razinu odgovornosti za svoje. U proteklih 25 godina uspješno smo dokrajčili mnoge tvrtke, opustošili mnoge lokacije koje su zarasle korovom, stvorili gubitaše bez dna. Nepotrebno. Da, treba sve po zakonu. Ali, zar nismo sada lex Agrokorom pokazali da se i tomu može doskočiti ? Zašto bi Imota ili Kamensko bili manje važni od Agrokora ? Jesmo li ovime moguće pokrenuli niz ustavnih tužbi koji će nas opet podijeliti, jer nismo dali svakomu jednaka prava ?
Moja namjera je zaraziti novim, razumnim, otvorenim, jednostavnim, odgovornim i poštenim mindsetom novu generaciju mladih, onih koji će doista kreirati i stvarati promjene za bolje sutra. Moja i starije generacije to više ne mogu ili su izgubile to pravo. Mindset novog vremena trebao bi doista stvoriti Hrvatsku kakvu želimo. Onu koja ne čeka političke odluke, rezultate izbora, ovrhovoditelja na vratima, vezu za posao. Samo mindsetom koji neće biti opterećen tim 'sudarima razuma' iz prošlosti možemo stvoriti zajednicu koja je idealna za sve. Zajednicu u koju će se mladi, koji su 'trbuhom za kruhom' krenuli u Irsku, Švedsku, Ameriku ili Japan, vraćati punih srca, golemih iskustava i vreća punih novaca koje željno žele investirati za svoje potomke u svojoj Domovini. Bijeg je bio nužan i jako tužan, ali povratak donosi sreću i zadovoljstvo koje je veće. Mislim da smo im ostali dužni stvoriti tu priliku, kad im već nismo stvorili priliku za posao.
Nije nam potrebna stranka, politika, ideologija. Potreban nam je razum, volja, suradnja i golemo povjerenje, bez obzira na prošla vremena. Stvorimo mindset, okruženje, kreirajmo projekte, osnažujmo mreže (networke) i okupljajmo se u sve većem broju na razumnim, važnim i opće dobrobitnim događajima, jer ćemo samo tako pokazati da postoji želja, snaga i potrebna većina spremna za promjene koje donose bolje sutra. I ne, ne mislim pri tome da nekomu ne može biti sjajno ili da treba podijeliti svoje stečeno. Samo mislim da imamo priliku, resurs i mogućnost stvoriti zemlju koja će biti poželjna za život, bez opterećenosti prošlošću, gdje svatko ima za život dostojan čovjeka. Jer, ako nismo ljudi, da si stvorimo ljudsko, a što smo onda ?
utorak, 20. lipnja 2017.
(nakon rezultata ankete za publiku nakon održavanja TEDxZagreba)
Uvijek imam neki razlog zašto pišem blog. Blogeri ga i ne trebaju imati, ali je sjajno da se ljudi i tada dobro ulove na taj trik. Iako nemam pojma koliko ljudi ovo stvarno pročita (nisam ekspert niti imam neku naprednu statistiku), mislim da ovo najviše pišem radi sebe i onih koji me eventualno žele bolje upoznati.
No, back to point. Prema Wikipediji, mindset je skup pretpostavki, metoda ili pojmova koje ima jedna ili više osoba. Etimološki, mindset je 'postavljanje uma'. Nastavno bih zaključio da bi mindset jedne zajednice bio niz usvojenih kulturoloških vrijednosti stečenih tijekom vremena civilizacijskog razvoja (baš znanstveno zvuči).
Unatrag 'samo' 100 godina na ovim smo se prostorima umom postavljali toliko puta da više ni naše prabake nisu sigurne da li je ispravnije čaj ubrati u prirodi, osušiti i skuhati na šporetu u malom gusenom loncu ili u vodu predgrijanu u grijaču vode umetnuti vrečicu čaja te zatim dovršiti kuhanje u mikrovalnoj pećnici. Povijesno samo istražimo koliko puta smo mijenjali Ustave, zakone, pravila što smijemo, a što ne smijemo reći, kako se snalaziti u nestašicama benzina, kave ili novca te najnovije - kako se nositi s ovrhama i blokadama. Ili sve ovo nema veze s riječi - razvoj ?!
Ako dobro zaključujem, razvoj bi trebao koristiti napretku zajednice ka boljem. Naravno, pri tome se treba saslušati različita mišljenja, ali treba zadržati fokus za put prema boljem. Boljem. A gdje smo tu mi ?
Krajem osamdesetih, rekao bih tamo negdje nakon Univerzijade (koja je valjda posljednja dobra, kvalitetna i opće korisna stvar koja se dogodila balkanskim prostorima) sve je krenulo u nekom drugom, čudno razumnom smjeru. Početkom devedesetih svi pomalo iskusili smo rat. Uvučeni od pojedinih mindset skupina nismo imali nekog izbora, jer je uvreda, nacionalni osjećaj ili potreba za samostalnošću odjednom postala europski hit. Rekao bih, rušenje Berlinskog zida daleko je odjeknulo.
No, rušenje Berlinskog zida UJEDINILO je Njemačku i učinilo je čvrstom, bogatijom, moćnijom. Naše rušenje Jugoslavije stvorilo je niz manjih, slabijih, nemoćnih državica na balkanskom prostoru. I ne, nećete sad od mene čuti jugonostalgičan ton, jer smo svoj domovinski ponos odavno postavili na mjesto i povratka na staro nema, nikad više. U nadi da smo taj proces apsolvirali, krenuli smo dalje, svatko samostalno. Usporedba napretka nije moguća, pa se bavim samo Lijepom našom.
Hrvatska se nakon vihora rata dugo borila da bude potpuno slobodna i teritorijalno ujedinjena. Nažalost, ni nakon Oluje i reintegracije istočne Slavonije - nismo sasvim ujedinjeni. Minama zasuti prostori još vrebaju i tek kada se njih riješimo, imat ćemo svoj teritorij. Zato imam posebno veliko poštovanje prema ljudima koji svakodnevno i dalje riskiraju svoj život u Hrvatskoj da bismo stvorili taj dugoočekivani san.
Doduše, to nas ne lišava odgovornosti da stvaramo preduvjete za naše nasljednike, djecu, mlade koji će biti ona prava generacija koja će stvoriti pravi sjaj naše Domovine. Jedan od preduvjeta svega je - mindset.
Gdje je trenutno hrvatski mindset ? Na skali od 1 do 10, prosječno, mislim da je negdje oko polovine. 4 ili 5 ili 6, kako kada.
Ali, zaboravimo na trenutak sadašnjost, posebno i prošlost koja je samo za udžbenike. Ne stavljajmo u jednadžbu za budućnost niti iskustva koja imamo. Pokušajmo stvoriti idealno, željeno, moguće. Nešto što će svima stvoriti sigurnost, sreću, zdravlje i ponos. Usredotočimo svoje znanje, vještine, mogućnosti samo ka onome što radi, što je dobro, što donosi profit, što nas čini sretnim i ponosnim. Ono što mora propasti, neka propadne odmah. Ono što može opstati ili ono što radi, pomognimo da bude još bolje.
U ovu jednadžbu gore ubacimo sada razum. To je nešto što nas čini najinteligentnijom, dominantnom vrstom na svijetu. Razumom prevladajmo razlike, stvorimo prilike, odmorimo umorne, dajmo priliku odmornima. Mladima. Iskoristimo resurse za bolje sutra za sve nas, a ne na način da stvaramo profit ili krpamo rupe prošlosti. Razum je melem kojim možemo vidati sve rane prošlosti, ali samo ako ga imamo dovoljno. Treba ga proizvoditi, neumjereno mnogo.
Začinimo taj matematički proces s ponešto jednostavnih detalja kojima stvaramo kvalitetu. Dodajmo odgovornost, bez koje ne možemo dobiti sigurnost i povjerenje (možda MUP ovo iskoristi). Unesimo provjerene resurse (posebno iskustvene) s kojima možemo stvarati. Ne bojimo se ponosa, jer njime plašimo protivnika (naravno, samo do razumne granice, da ne postanemo nacionalisti). I na kraju, samoinicijativa. Čekati da nas netko pokrene ili čekati da se stvari pokrenu same od sebe je put u propast. Istina, trebaju nam lideri koji stvaraju vizije, ali mi ih imamo. Mislim da nitko ne može reći da naša zajednica nema uspješnih ljudi.
Imamo i ponešto nerazumnih faktora koji mogu, ali ne nužno, stvarati probleme na putu ka uspjehu. Politika, koja ne može pobjeći od ideologije koju smatra razumnom. Svaka ideologija za sebe misli da stvara put ka boljem, ali to ne mora nužno odgovarati svakomu. Moj prijedlog je da krenemo stvarati što više konsenzusa. Da zakone koje smo tako donijeli ne mijenjamo dulji niz godina kako bi se sustav na njih navikao. Dapače, mogu se stvoriti i takvi parametri koji će redovno unaprijediti svaki zakon kako se zajednica razvija, gotovo automatski. Ideja koja mi se mota u glavi stalno je da politički lideri sjednu nekoliko puta godišnje i dogovore se oko nekih opće vrijednih stvari te na njih više ne vrše politički utjecaj. Da se ne ponavljamo stalno na izborima oko istih stvari i trujemo mindset općom nelagodom i gađenjem političkim djelovanjem.
Strah od prošlosti kao da je trenutno naš najveći neprijatelj. Od one Univerzijade koju spomenuh na početku na ovamo, tim ljudima doista ništa ne znače prepucavanja i indoktrinacije prošlošću. Njih zanimaju samo budućnost, klimatske promjene, tehnologija, biznis i zabava. Ljudi, njih fakat ne zanimaju ustaše, četnici i partizani, čak ni Domovinski rat. Oni znaju svoje mjesto, vrijednosti, imaju ponos i volju. Ne treba im to ubiti našim nerazumnim i neodgovornim ponašanjem.
Raspolaganje resursima nešto je čime smo pokazali najbedastiju moguću razinu odgovornosti za svoje. U proteklih 25 godina uspješno smo dokrajčili mnoge tvrtke, opustošili mnoge lokacije koje su zarasle korovom, stvorili gubitaše bez dna. Nepotrebno. Da, treba sve po zakonu. Ali, zar nismo sada lex Agrokorom pokazali da se i tomu može doskočiti ? Zašto bi Imota ili Kamensko bili manje važni od Agrokora ? Jesmo li ovime moguće pokrenuli niz ustavnih tužbi koji će nas opet podijeliti, jer nismo dali svakomu jednaka prava ?
Moja namjera je zaraziti novim, razumnim, otvorenim, jednostavnim, odgovornim i poštenim mindsetom novu generaciju mladih, onih koji će doista kreirati i stvarati promjene za bolje sutra. Moja i starije generacije to više ne mogu ili su izgubile to pravo. Mindset novog vremena trebao bi doista stvoriti Hrvatsku kakvu želimo. Onu koja ne čeka političke odluke, rezultate izbora, ovrhovoditelja na vratima, vezu za posao. Samo mindsetom koji neće biti opterećen tim 'sudarima razuma' iz prošlosti možemo stvoriti zajednicu koja je idealna za sve. Zajednicu u koju će se mladi, koji su 'trbuhom za kruhom' krenuli u Irsku, Švedsku, Ameriku ili Japan, vraćati punih srca, golemih iskustava i vreća punih novaca koje željno žele investirati za svoje potomke u svojoj Domovini. Bijeg je bio nužan i jako tužan, ali povratak donosi sreću i zadovoljstvo koje je veće. Mislim da smo im ostali dužni stvoriti tu priliku, kad im već nismo stvorili priliku za posao.
Nije nam potrebna stranka, politika, ideologija. Potreban nam je razum, volja, suradnja i golemo povjerenje, bez obzira na prošla vremena. Stvorimo mindset, okruženje, kreirajmo projekte, osnažujmo mreže (networke) i okupljajmo se u sve većem broju na razumnim, važnim i opće dobrobitnim događajima, jer ćemo samo tako pokazati da postoji želja, snaga i potrebna većina spremna za promjene koje donose bolje sutra. I ne, ne mislim pri tome da nekomu ne može biti sjajno ili da treba podijeliti svoje stečeno. Samo mislim da imamo priliku, resurs i mogućnost stvoriti zemlju koja će biti poželjna za život, bez opterećenosti prošlošću, gdje svatko ima za život dostojan čovjeka. Jer, ako nismo ljudi, da si stvorimo ljudsko, a što smo onda ?
Nesređeno, nakon uspjeha
četvrtak, 1. lipnja 2017.
(drugi prosvjed za podršku kurikularnoj reformi na Trgu bana Jelačića)
Nikak da si sredim misli nakon uspješno realiziranog TEDxZagreba iako sam dao mnogo raznovrsnih izjava, napisao tekstova, pročitao tekstova. Ustvari, pišem ovaj post da možda poispada sve van, pa kao nesređeni tekst pronađem kaj sam htio reći.
Više od godinu dana trajalo je ovaj puta slaganje svega. Od ideje do samog događaja. Ali, postigli smo upravo ono što smo željeli. Event je bio grande, super pripremljen, a u okviru mogućnosti, napravili smo i više od očekivanog. Želje su pak nekaj drugo.
Nakon eventa, na sastanku smo pričali o svemu, svašta sam zapisao. Rekao sam da smo mi sada otprilike na 40% onoga što su mogućnosti TED-a, na temelju onoga što sam vidio da rade kolege u svijetu. Nekako su bili iznenađeni, jer su znali da smo odradili mnogo. No, nedostajalo je još malo više entuzijazma, samoinicijative, posvećenosti detaljima. Nekak sam ja to sažeo u jednu riječ - izvrsnost. Valjda ne tražim previše kada to očekujem na događaju kakav je TEDx ?
Kod nas u mindsetu još nedostaje mnogo toga. Previše smo kruti, suzdržani, neinicijativni, malo toga nas može pokrenuti. OK, kužim za kurikularnu da pokrene masu, ali, kako doprijeti do pojedinaca kojima će TEDx postati mjesto inspiracije, mjesto razgovora, druženja s istomišljenicima, mjesto 'otvorenih kutija' (open box)? Ovo je izazov. Na njemu treba raditi.
Detalji su slijedeći. Nedavno mi je kolega koji ima iskustva s organizacijom TEDx događaja, ali i mnogo informacija iz svjetskih krugova TEDx organizatora rekao da bi volio biti - expirience manager u mom timu. Pojasnio je da bi se bavio detaljima, akcijama, inicijativama koje bi okupljale, motivirale i aktivirale TED publiku. Sviđa mi se to. Možda bi to mogao biti onaj odmak od grube hrvatske stvarnosti kakav očekujem.
Već radim na novoj ideji. Ona mora biti drugačija od svih dosad, ali jednako inspirativna da privuče pažnju publike. Nikad ne znam da li stvaramo utjecaj na promjene u društvu pa se i time želim pozabaviti u novom izdanju događaja.
Mislim da smo sad, nakon 20 održanih TEDx događaja, spremni po svim mjerilima postati punoljetni, odgovorni i profesionalni. Let's do it ! :)
četvrtak, 1. lipnja 2017.
(drugi prosvjed za podršku kurikularnoj reformi na Trgu bana Jelačića)
Nikak da si sredim misli nakon uspješno realiziranog TEDxZagreba iako sam dao mnogo raznovrsnih izjava, napisao tekstova, pročitao tekstova. Ustvari, pišem ovaj post da možda poispada sve van, pa kao nesređeni tekst pronađem kaj sam htio reći.
Više od godinu dana trajalo je ovaj puta slaganje svega. Od ideje do samog događaja. Ali, postigli smo upravo ono što smo željeli. Event je bio grande, super pripremljen, a u okviru mogućnosti, napravili smo i više od očekivanog. Želje su pak nekaj drugo.
Nakon eventa, na sastanku smo pričali o svemu, svašta sam zapisao. Rekao sam da smo mi sada otprilike na 40% onoga što su mogućnosti TED-a, na temelju onoga što sam vidio da rade kolege u svijetu. Nekako su bili iznenađeni, jer su znali da smo odradili mnogo. No, nedostajalo je još malo više entuzijazma, samoinicijative, posvećenosti detaljima. Nekak sam ja to sažeo u jednu riječ - izvrsnost. Valjda ne tražim previše kada to očekujem na događaju kakav je TEDx ?
Kod nas u mindsetu još nedostaje mnogo toga. Previše smo kruti, suzdržani, neinicijativni, malo toga nas može pokrenuti. OK, kužim za kurikularnu da pokrene masu, ali, kako doprijeti do pojedinaca kojima će TEDx postati mjesto inspiracije, mjesto razgovora, druženja s istomišljenicima, mjesto 'otvorenih kutija' (open box)? Ovo je izazov. Na njemu treba raditi.
Detalji su slijedeći. Nedavno mi je kolega koji ima iskustva s organizacijom TEDx događaja, ali i mnogo informacija iz svjetskih krugova TEDx organizatora rekao da bi volio biti - expirience manager u mom timu. Pojasnio je da bi se bavio detaljima, akcijama, inicijativama koje bi okupljale, motivirale i aktivirale TED publiku. Sviđa mi se to. Možda bi to mogao biti onaj odmak od grube hrvatske stvarnosti kakav očekujem.
Već radim na novoj ideji. Ona mora biti drugačija od svih dosad, ali jednako inspirativna da privuče pažnju publike. Nikad ne znam da li stvaramo utjecaj na promjene u društvu pa se i time želim pozabaviti u novom izdanju događaja.
Mislim da smo sad, nakon 20 održanih TEDx događaja, spremni po svim mjerilima postati punoljetni, odgovorni i profesionalni. Let's do it ! :)
Entuzijazam. Raznolikost. Team.
nedjelja, 19. ožujka 2017.
(Dan očeva)
Kada sam krenuo raditi TEDx događaje 2010. godine nisam ni sanjao koliko će to postati zarazni entuzijazam. Tada su se poklonici TED-a već brojali u milijunima na svijetu, ali u Hrvatskoj je to bilo u povojima. Nisam imao viziju kako je imam danas, ali krenuo sam u avanturu, jer onda je to tako bilo. Tijekom godina, nastojao sam okupljati pojedince iz svoje, ali i daljih okolina kako bismo zajedno, entuzijazmom stvarali TEDx na ponos sviju nas. Entuzijaste sam s vremena na vrijeme pronalazio, ali bi se nerijetko brzo ohladili. Nekad su to bili avanturisti koji su, misleći na neku konkretnu osobnu dobit ili pojedinačno pojavljivanje, kretali u neke manje avanture. Kao team leader morao sam procijeniti, razgovarati, usmjeriti, educirati, informirati i kontrolirati. Ljudi ovo zadnje najmanje vole. Ne vole biti pod prismotrom, a umjesto toga čak nisu spremni niti dijeliti informacije. Jer, da imam informaciju, ne bih trebao glumiti Big Brothera. Nije me čudio takav odnos kod pojedinaca koji nisu imali prilike biti na vrhu, kao organizatori ili producenti, ali me čudio takav odnos kod onih koji takvo iskustvo imaju. No, ja nastojim i dalje biti entuzijast kad je TED u pitanju.
Kako bi team bio u prednosti pred ostalima, ali i stvarao što raznovrsnije događaje potrebna je raznolikost (diversity). Ona je vrlo nedorečena, mnogima nejasna i nadasve prevrtljiva dama. Svi smo različiti, originalni, jedinstveni i kao takovi trebamo se uklopiti u društvo. Prihvatimo mi plaćanje računa (većinom), radnju kupovine u supermarketima, korištenje vlastite imovine .. da sad ne nabrajam što sve smo uredno prihvatili kao svakodnevno 'zdravo za gotovo'. Kako onda ne možemo prihvatiti nepisana pravila timskog rada ? Toliko jednostavno je prihvatiti ljude kakvi jesu, ali i oni moraju razumijeti da se moraju prilagoditi okolini u koju ulaze. Neki to zovu tolerancija. Ako prebrodimo taj dio raznolikosti, dolazimo do onoga što nas sve čini jačima - kreativnost. Svatko od nas ima posebne vještine, talente, ideje. Ako ih imamo više na okupu, one mogu postati jaki sadržaj za događaje. Više mogućnosti, više publike. Vjerujem da se oko toga svi slažemo. Pred kraj ću spomenuti iskustvo. U toj raznolikosti dolazi i ono koje upravlja razumom kod donošenja odluka. Možda nekomu i nije odluka po mjeri, ali zato postoje lideri - da odlučuju i ponekad i pogriješe. Upravo zato dolazim do zadnje, možda najvažnije u raznolikosti. Povjerenje. Njega ne smije manjkati. Kada ono ponestane ili kada se ono poljulja, kreću besane noći, uznemirenost, visoka napetost u razgovorima, bespogovorne odluke. Da li je tada potrebno reći da je kraj ? Ako su one nepremostive, mislim da jest.
Team je živo 'stvorenje' koje diše, razmišlja, reagira i osjeća. Ako želiš biti na vrhu, trebaš biti razuman, odlučan, vjerodostojan, kredibilan i svakako dovoljno iskusan da sve korake i odluke donosiš brzo, jednostavno i konkretno. Nekada one nisu plod emocija, nego razuma. Nekad one nisu po volji svima, pa čak ni većini, ali one su dio tvoje vizije koju imaš. Ako u nju vjeruješ, ako te goni entuzijazam i ako u svemu tome imaš dovoljno raznolikosti, nemaš se čega bojati. I da, tvoju viziju ne moraju svi razumijeti, bar ne odmah. Ne moraju je čak ni slijediti. Smiju odustati na putu kojim si ti krenuo. Nije im za zamjeriti, oni samo imaju svoju viziju koja se, čak ni tolerancije radi, ne može poklopiti s tvojom. Bitno je samo da u svemu tome ne bude mržnje (hejta), zavisti ili osvete. Trošimo energiju na pametno, kreativno i dobro za sebe i, ako je moguće, sve nas u zajednici.
nedjelja, 19. ožujka 2017.
(Dan očeva)
Kada sam krenuo raditi TEDx događaje 2010. godine nisam ni sanjao koliko će to postati zarazni entuzijazam. Tada su se poklonici TED-a već brojali u milijunima na svijetu, ali u Hrvatskoj je to bilo u povojima. Nisam imao viziju kako je imam danas, ali krenuo sam u avanturu, jer onda je to tako bilo. Tijekom godina, nastojao sam okupljati pojedince iz svoje, ali i daljih okolina kako bismo zajedno, entuzijazmom stvarali TEDx na ponos sviju nas. Entuzijaste sam s vremena na vrijeme pronalazio, ali bi se nerijetko brzo ohladili. Nekad su to bili avanturisti koji su, misleći na neku konkretnu osobnu dobit ili pojedinačno pojavljivanje, kretali u neke manje avanture. Kao team leader morao sam procijeniti, razgovarati, usmjeriti, educirati, informirati i kontrolirati. Ljudi ovo zadnje najmanje vole. Ne vole biti pod prismotrom, a umjesto toga čak nisu spremni niti dijeliti informacije. Jer, da imam informaciju, ne bih trebao glumiti Big Brothera. Nije me čudio takav odnos kod pojedinaca koji nisu imali prilike biti na vrhu, kao organizatori ili producenti, ali me čudio takav odnos kod onih koji takvo iskustvo imaju. No, ja nastojim i dalje biti entuzijast kad je TED u pitanju.
Kako bi team bio u prednosti pred ostalima, ali i stvarao što raznovrsnije događaje potrebna je raznolikost (diversity). Ona je vrlo nedorečena, mnogima nejasna i nadasve prevrtljiva dama. Svi smo različiti, originalni, jedinstveni i kao takovi trebamo se uklopiti u društvo. Prihvatimo mi plaćanje računa (većinom), radnju kupovine u supermarketima, korištenje vlastite imovine .. da sad ne nabrajam što sve smo uredno prihvatili kao svakodnevno 'zdravo za gotovo'. Kako onda ne možemo prihvatiti nepisana pravila timskog rada ? Toliko jednostavno je prihvatiti ljude kakvi jesu, ali i oni moraju razumijeti da se moraju prilagoditi okolini u koju ulaze. Neki to zovu tolerancija. Ako prebrodimo taj dio raznolikosti, dolazimo do onoga što nas sve čini jačima - kreativnost. Svatko od nas ima posebne vještine, talente, ideje. Ako ih imamo više na okupu, one mogu postati jaki sadržaj za događaje. Više mogućnosti, više publike. Vjerujem da se oko toga svi slažemo. Pred kraj ću spomenuti iskustvo. U toj raznolikosti dolazi i ono koje upravlja razumom kod donošenja odluka. Možda nekomu i nije odluka po mjeri, ali zato postoje lideri - da odlučuju i ponekad i pogriješe. Upravo zato dolazim do zadnje, možda najvažnije u raznolikosti. Povjerenje. Njega ne smije manjkati. Kada ono ponestane ili kada se ono poljulja, kreću besane noći, uznemirenost, visoka napetost u razgovorima, bespogovorne odluke. Da li je tada potrebno reći da je kraj ? Ako su one nepremostive, mislim da jest.
Team je živo 'stvorenje' koje diše, razmišlja, reagira i osjeća. Ako želiš biti na vrhu, trebaš biti razuman, odlučan, vjerodostojan, kredibilan i svakako dovoljno iskusan da sve korake i odluke donosiš brzo, jednostavno i konkretno. Nekada one nisu plod emocija, nego razuma. Nekad one nisu po volji svima, pa čak ni većini, ali one su dio tvoje vizije koju imaš. Ako u nju vjeruješ, ako te goni entuzijazam i ako u svemu tome imaš dovoljno raznolikosti, nemaš se čega bojati. I da, tvoju viziju ne moraju svi razumijeti, bar ne odmah. Ne moraju je čak ni slijediti. Smiju odustati na putu kojim si ti krenuo. Nije im za zamjeriti, oni samo imaju svoju viziju koja se, čak ni tolerancije radi, ne može poklopiti s tvojom. Bitno je samo da u svemu tome ne bude mržnje (hejta), zavisti ili osvete. Trošimo energiju na pametno, kreativno i dobro za sebe i, ako je moguće, sve nas u zajednici.
Novogodišnja poslanica
ponedjeljak, 26. prosinca 2016. (Štefanje)
Godina na izmaku je bila sve samo ne mirna. Turbulencije koje su sada na odlasku sasvim sam dobro preživio. Na kraju prošle godine nekako sam procijenio da će ovo biti 'godina promjena' i mislim da sam ju sasvim dobro ocijenio. U godini kada sam proslavio (neformalno) 30 godina svog event managerskog djelovanja zatvorio sam sva poglavlja iza sebe, sem jednog. Upravo taj jedan biti će moja završnica radne karijere. Želim upotrijebiti sva znanja, vještine, kontakte i resurse koji su mi na raspolaganju da stvorim mjesto, događaj koji će biti pokretač pozitivne budućnosti. Bez politike, bez nepotrebnog marketinga, bez pseudoznanosti, bez religije. Nikakova sekta, ali ipak društvo probranih, intelektualnih, sposobnih, kreativnih, nadahnutih pojedinaca i tvrtki koje žele stvarati društvo sutrašnjice ne opterećujući se analitikom prošlih vremena.
Budućnost je uzbudljivija od prošlosti. Zašto ? O njoj ne znamo ništa, nju tek trebamo stvoriti. Zar nije onda uzbudljivo stvarati nešto bolje, korisnije i vrednije od onoga što imaš sada ili si imao prije toga ? Meni jest. Vjerujem da je tehnološki napredak iznjedrio mnoge kreativce koji tako gledaju na stvaranje novoga. Oni su tvorci naše budućnosti, njima treba osvijetliti put, njih treba čuti. Kako su sami nerijetko skromni, tihi i vrijedni radnici, treba ih malo potaknuti poštovanjem njihovih djela. To je njihov vjetar u jedrima.
Ali, zahvaliti se želim svim voljama i nevoljama koje mi se nađoše na putu ove godine. Na početku godine sam nesretan dočekao vijest da je tumor ponovo u pohodima moje obitelji. Otac je do ljeta pohodio niz zračenja i posebnih intravenoznih terapija koje su, srećom, rezultirale najbolje moguće. Tumor je nestao, iako se posljedice osjećaju još malo i dan-danas. Tada je bilo vrijeme za PET-CT kojim se definitivno utvrđuje nestanak istoga iz tijela pacijenta. Nije moglo bez tumorovog 'best frenda' – metastaze. Prethodne boljke ostavile su očito plodno područje da se nasele na mjesto koje se teško liječi. Prvi puta čuješ riječi: Koliko mu ostaje ? O procjenama neću, jer su nezahvalni suradnik. Odmah se krenulo s kemoterapijom koju je, opet srećom zasad, dobro prihvatio. Ponekad se borimo s leukocitima, ali ništa značajno dramatično. Potražili smo i savjet vrhunskog stručnjaka, kao drugo mišljenje. Put u Beč bio je uspjeh i novo razočaranje. Osim metastaza otkrivena je i plućna embolija. Bečki profesor odmah je propisao injekcije koje prima i danas u nadi da smo time zaustavili širenje i krenuli ka uništenju beštije. Dok protiču ciklusi kemoterapija, borba s leukocitima i bockaju injekcije, čekamo taj dan za novi PET-CT. Veljača. U kuću je ušao i on – moderni bolnički krevet koji je olakšao 'manipulaciju' s pacijentom, ali i dao naslutiti koliko je situacija ozbiljna. Godinu je spasio i jedan Nutribullet koji radi non-stop, jer, hrana se ne može drugačije konzumirati. Čak i Čokolino pati, jer mora biti 'ekstrahiran' u spravi. Ne spominjem ostalih 14 (četrnaest) njegovih dijagnoza koje su nekako dale mira ove godine i samo s redovnim 'servisima' shvatile da su slabije od ovih nevolja. No, samo da je volje za ozdravljenjem, sve ostalo ćemo – dan po dan.
Baka je proslavila 93. rođendan, ali je svakim danom sve više odsutna, sporija, bolnija, nervoznija .. Mislim da ide ka 'stotki', jer si je to zacrtala. Guramo dalje. Majka je heroj. Ona je preživjela sve bitke sa sustavom, liječnicima, posebnim režimom hrane. Na božićnom ručku joj predložim da na mlince stavi pola žličice Vegete, a ona veli: nemam ni mrvu, jer ne koristim otkad je otac bolestan. Svašta se promijenilo, a ona se prilagodila. Kameleonka.
Iza mene je deveta generacija polaznika moje radionice o event managementu. Ovaj puta doista korisno, jer su to neki upotrijebili odmah da realiziraju svoje projekte. Posebno ponosan na prvu konferenciju o nutricionizmu u hotelu Dubrovnik na kojoj sam i sam bio moderator panela, a rezultat je iskustvenog znanja s moje radionice.
Još jedno gostovanje na Pametnoj špici unutar najhladnijeg dana ove godine, kada je nemilice padao snijeg na Sljemenu i kada smo postigli jednu posebnu atmosferu iako je bilo osjetno manje posjetitelja nego inače.
Iznimna suradnja s Veleposlanstvima Japana i Nizozemske na početku godine rezultirala je nezaboravnim događajima: Networking Salon u Kristalnoj dvorani The Westin Zagreb hotela, Meet me in Japan u dvorani Panorama The Westin Zagreb hotela i Meet me in Orange! na Europskom trgu u Zagrebu. Iskreno vjerujem da takvi događaju mogu biti sjajan temelj za suradnje koje su pred nama.
Prije dvije sam godine smanjio svoj angažman u Zakladi Ana Rukavina, a ove sam godine samo par puta dao neke savjete i na dan koncerta na Trgu bio cijelo vrijeme na usluzi. Nekak mi je sad to tak 'good, good, good'.
Velika je stvar kada s nekim radiš 20 (dvadeset) godina. Stvarali smo ulicu. Stvarali smo evente. Stvarali smo ugođaje (iliti doživljaje kak se sad po novom veli). Njih su dvojica dvaput bili drugi, a onda i konačno pobijedili na Dori, pa otpjevali Romancu na Eurosongu. Cvjetni trg, Bogovićeva, Gajeva, Trg bana Jelačića, Tkalčićeva, Maksimir, Zrinjevac, Štros, Gradec. A cijelo vrijeme svirali su i na početku Splavnice. Zahvalio sam se na suradnji, odlučio krenuti dalje. Pajo, Hadži, Kraljevi ulice – VELIKO HVALA za sve iskustvo, znanje i školu koju sam prošao u neponovljivoj „Akademiji ulične kulture“ kojoj ste obojica dekani.
Još ljetos započeo sam prelazak u 'vrijeme TEDxZagreba'. Ono što je sada jedino ispred mene. Upoznao sam neke nove ljude, mlade, kreativne, sposobne. Bio sam pun entuzijazma. Dogodio se i bum – uselili smo u HUB385. Pressica sa koje pamtim fotku s Ivicom Mudrinićem, čovjekom kojega iznimno cijenim. Dogodio se TEDxZagrebWomen. Idealan, sjajan, inspirativan. Vidjeli smo što možemo, osjetili smo snagu imena TEDxZagreb. Nažalost, morao sam donijeti jednu tešku odluku – zahvaliti se ljudima koji se jednostavno nisu mogli uklopiti u način komuniciranja koji smo stvarali nekoliko godina. Poštujući njihov doprinos, njihovu sposobnost i znanja, predložio sam da tu stanemo i krenemo svatko svojim putem. Učinio sam to možda i sebično, zbog svoga mira. Ali, zar tako ne radi svatko od nas ? Shvatio sam jasno i što želim sa TEDxZagrebom. Rezervirali smo veliku dvoranu Lisinski. 1850 mjesta. Skoro kad bih zbrojao sve dosadašnje svoje TEDx događaje da bi otprilike toliko ljudi bilo na svima dosad. No, snagu su dali partneri (nekako ih ne volim zvati sponzorima). Neki su tu otpočetka, a neki su se tek pridružili. Sada zajedno možemo stvoriti – NAJINSPIRATIVNIJI DOGAĐAJ 2017. GODINE !
Zato vas molim sve skupa: Ne zamjerite mi što ću u narednom periodu do samoga događaja najviše biti fokusiran baš na to. Ali, želim IDEJE. Ne prijedloge, savjete (iako ni to nije loše), nego IDEJE. One su vrijedne širenja, one pokreću Svijet na bolje. Dajte im da ih čuju. Pozornica i mikrofon su vaši. Događaj na kojem svatko tko želi pokazati što zna, što umije i što može podijeliti s javnošću može pronaći svoje mjesto. Pokreni se, Zagrebe ! Stvaramo budućnost, stvaramo povijest, sada ! Now ! Ma, BUILD.FUTURE.NOW.
Vidimo se u Lisinskom 15.5.2017. !
ponedjeljak, 26. prosinca 2016. (Štefanje)
Godina na izmaku je bila sve samo ne mirna. Turbulencije koje su sada na odlasku sasvim sam dobro preživio. Na kraju prošle godine nekako sam procijenio da će ovo biti 'godina promjena' i mislim da sam ju sasvim dobro ocijenio. U godini kada sam proslavio (neformalno) 30 godina svog event managerskog djelovanja zatvorio sam sva poglavlja iza sebe, sem jednog. Upravo taj jedan biti će moja završnica radne karijere. Želim upotrijebiti sva znanja, vještine, kontakte i resurse koji su mi na raspolaganju da stvorim mjesto, događaj koji će biti pokretač pozitivne budućnosti. Bez politike, bez nepotrebnog marketinga, bez pseudoznanosti, bez religije. Nikakova sekta, ali ipak društvo probranih, intelektualnih, sposobnih, kreativnih, nadahnutih pojedinaca i tvrtki koje žele stvarati društvo sutrašnjice ne opterećujući se analitikom prošlih vremena.
Budućnost je uzbudljivija od prošlosti. Zašto ? O njoj ne znamo ništa, nju tek trebamo stvoriti. Zar nije onda uzbudljivo stvarati nešto bolje, korisnije i vrednije od onoga što imaš sada ili si imao prije toga ? Meni jest. Vjerujem da je tehnološki napredak iznjedrio mnoge kreativce koji tako gledaju na stvaranje novoga. Oni su tvorci naše budućnosti, njima treba osvijetliti put, njih treba čuti. Kako su sami nerijetko skromni, tihi i vrijedni radnici, treba ih malo potaknuti poštovanjem njihovih djela. To je njihov vjetar u jedrima.
Ali, zahvaliti se želim svim voljama i nevoljama koje mi se nađoše na putu ove godine. Na početku godine sam nesretan dočekao vijest da je tumor ponovo u pohodima moje obitelji. Otac je do ljeta pohodio niz zračenja i posebnih intravenoznih terapija koje su, srećom, rezultirale najbolje moguće. Tumor je nestao, iako se posljedice osjećaju još malo i dan-danas. Tada je bilo vrijeme za PET-CT kojim se definitivno utvrđuje nestanak istoga iz tijela pacijenta. Nije moglo bez tumorovog 'best frenda' – metastaze. Prethodne boljke ostavile su očito plodno područje da se nasele na mjesto koje se teško liječi. Prvi puta čuješ riječi: Koliko mu ostaje ? O procjenama neću, jer su nezahvalni suradnik. Odmah se krenulo s kemoterapijom koju je, opet srećom zasad, dobro prihvatio. Ponekad se borimo s leukocitima, ali ništa značajno dramatično. Potražili smo i savjet vrhunskog stručnjaka, kao drugo mišljenje. Put u Beč bio je uspjeh i novo razočaranje. Osim metastaza otkrivena je i plućna embolija. Bečki profesor odmah je propisao injekcije koje prima i danas u nadi da smo time zaustavili širenje i krenuli ka uništenju beštije. Dok protiču ciklusi kemoterapija, borba s leukocitima i bockaju injekcije, čekamo taj dan za novi PET-CT. Veljača. U kuću je ušao i on – moderni bolnički krevet koji je olakšao 'manipulaciju' s pacijentom, ali i dao naslutiti koliko je situacija ozbiljna. Godinu je spasio i jedan Nutribullet koji radi non-stop, jer, hrana se ne može drugačije konzumirati. Čak i Čokolino pati, jer mora biti 'ekstrahiran' u spravi. Ne spominjem ostalih 14 (četrnaest) njegovih dijagnoza koje su nekako dale mira ove godine i samo s redovnim 'servisima' shvatile da su slabije od ovih nevolja. No, samo da je volje za ozdravljenjem, sve ostalo ćemo – dan po dan.
Baka je proslavila 93. rođendan, ali je svakim danom sve više odsutna, sporija, bolnija, nervoznija .. Mislim da ide ka 'stotki', jer si je to zacrtala. Guramo dalje. Majka je heroj. Ona je preživjela sve bitke sa sustavom, liječnicima, posebnim režimom hrane. Na božićnom ručku joj predložim da na mlince stavi pola žličice Vegete, a ona veli: nemam ni mrvu, jer ne koristim otkad je otac bolestan. Svašta se promijenilo, a ona se prilagodila. Kameleonka.
Iza mene je deveta generacija polaznika moje radionice o event managementu. Ovaj puta doista korisno, jer su to neki upotrijebili odmah da realiziraju svoje projekte. Posebno ponosan na prvu konferenciju o nutricionizmu u hotelu Dubrovnik na kojoj sam i sam bio moderator panela, a rezultat je iskustvenog znanja s moje radionice.
Još jedno gostovanje na Pametnoj špici unutar najhladnijeg dana ove godine, kada je nemilice padao snijeg na Sljemenu i kada smo postigli jednu posebnu atmosferu iako je bilo osjetno manje posjetitelja nego inače.
Iznimna suradnja s Veleposlanstvima Japana i Nizozemske na početku godine rezultirala je nezaboravnim događajima: Networking Salon u Kristalnoj dvorani The Westin Zagreb hotela, Meet me in Japan u dvorani Panorama The Westin Zagreb hotela i Meet me in Orange! na Europskom trgu u Zagrebu. Iskreno vjerujem da takvi događaju mogu biti sjajan temelj za suradnje koje su pred nama.
Prije dvije sam godine smanjio svoj angažman u Zakladi Ana Rukavina, a ove sam godine samo par puta dao neke savjete i na dan koncerta na Trgu bio cijelo vrijeme na usluzi. Nekak mi je sad to tak 'good, good, good'.
Velika je stvar kada s nekim radiš 20 (dvadeset) godina. Stvarali smo ulicu. Stvarali smo evente. Stvarali smo ugođaje (iliti doživljaje kak se sad po novom veli). Njih su dvojica dvaput bili drugi, a onda i konačno pobijedili na Dori, pa otpjevali Romancu na Eurosongu. Cvjetni trg, Bogovićeva, Gajeva, Trg bana Jelačića, Tkalčićeva, Maksimir, Zrinjevac, Štros, Gradec. A cijelo vrijeme svirali su i na početku Splavnice. Zahvalio sam se na suradnji, odlučio krenuti dalje. Pajo, Hadži, Kraljevi ulice – VELIKO HVALA za sve iskustvo, znanje i školu koju sam prošao u neponovljivoj „Akademiji ulične kulture“ kojoj ste obojica dekani.
Još ljetos započeo sam prelazak u 'vrijeme TEDxZagreba'. Ono što je sada jedino ispred mene. Upoznao sam neke nove ljude, mlade, kreativne, sposobne. Bio sam pun entuzijazma. Dogodio se i bum – uselili smo u HUB385. Pressica sa koje pamtim fotku s Ivicom Mudrinićem, čovjekom kojega iznimno cijenim. Dogodio se TEDxZagrebWomen. Idealan, sjajan, inspirativan. Vidjeli smo što možemo, osjetili smo snagu imena TEDxZagreb. Nažalost, morao sam donijeti jednu tešku odluku – zahvaliti se ljudima koji se jednostavno nisu mogli uklopiti u način komuniciranja koji smo stvarali nekoliko godina. Poštujući njihov doprinos, njihovu sposobnost i znanja, predložio sam da tu stanemo i krenemo svatko svojim putem. Učinio sam to možda i sebično, zbog svoga mira. Ali, zar tako ne radi svatko od nas ? Shvatio sam jasno i što želim sa TEDxZagrebom. Rezervirali smo veliku dvoranu Lisinski. 1850 mjesta. Skoro kad bih zbrojao sve dosadašnje svoje TEDx događaje da bi otprilike toliko ljudi bilo na svima dosad. No, snagu su dali partneri (nekako ih ne volim zvati sponzorima). Neki su tu otpočetka, a neki su se tek pridružili. Sada zajedno možemo stvoriti – NAJINSPIRATIVNIJI DOGAĐAJ 2017. GODINE !
Zato vas molim sve skupa: Ne zamjerite mi što ću u narednom periodu do samoga događaja najviše biti fokusiran baš na to. Ali, želim IDEJE. Ne prijedloge, savjete (iako ni to nije loše), nego IDEJE. One su vrijedne širenja, one pokreću Svijet na bolje. Dajte im da ih čuju. Pozornica i mikrofon su vaši. Događaj na kojem svatko tko želi pokazati što zna, što umije i što može podijeliti s javnošću može pronaći svoje mjesto. Pokreni se, Zagrebe ! Stvaramo budućnost, stvaramo povijest, sada ! Now ! Ma, BUILD.FUTURE.NOW.
Vidimo se u Lisinskom 15.5.2017. !
Izbaciti stres iz svoga života
nedjelja, 23.10.2016.
Valjda me nedjelja, kad primim Rakarov newsletter, motivira da nekaj tipkam, pa eto ga iopet. Ovaj me puta potaknulo ponešto ljudske gluposti, ponešto lijenosti i ponešto površnosti. Nikako da prihvatim da je to u Hrvatskoj sve češće i normalnije. Jel tomu tehnika doprinosi, jesu li nam pametni telefoni postali pametniji od nas, preuzima li informatika važniju ulogu u našim životima od nas samih ? Nekako mi se čini da je odgovor pozitivan na sve to, pomalo. No, ako se utvaramo da smo 'inteligentna vrsta' na ovoj kugli zemaljskoj, a šaljemo sonde i misije na Mjesec i Mars hoćemo li život tamo (ako ga ima) učiniti također 'manje inteligentnim' ili nam to oni neće dozvoliti ? Na svom 'oblaku na kojem letim' sve manje strpljenja imam za površnost, nered, banaliziranje, olakost, besmislenost .. Da, to je moj 'triger' koji me okine po živcima pa se više ne znam kontrolirat. Ma, i zakaj bi ? Ak si dosad nisam stvorio svoje JA i moram trpjeti druge koji se traže, onda sam fakat bedast. Zar toliko puno tražim kada očekujem da imam razum, izvrsnost i poštovanje oko sebe ? Ma ne, ne mislim da je puno. Možda nekima, ali meni ne. Želim imati (gotovo) savršen svijet oko sebe u kojem se svaki dan veselim novim idejama, novom poznanstvu, novim izazovima. Očekujem poštovanje i razumnu suradnju koja teži najboljem mogućem. Stres mora otići, mir se mora uspostaviti. Vjerujem da to svi želimo.
Valjda me nedjelja, kad primim Rakarov newsletter, motivira da nekaj tipkam, pa eto ga iopet. Ovaj me puta potaknulo ponešto ljudske gluposti, ponešto lijenosti i ponešto površnosti. Nikako da prihvatim da je to u Hrvatskoj sve češće i normalnije. Jel tomu tehnika doprinosi, jesu li nam pametni telefoni postali pametniji od nas, preuzima li informatika važniju ulogu u našim životima od nas samih ? Nekako mi se čini da je odgovor pozitivan na sve to, pomalo. No, ako se utvaramo da smo 'inteligentna vrsta' na ovoj kugli zemaljskoj, a šaljemo sonde i misije na Mjesec i Mars hoćemo li život tamo (ako ga ima) učiniti također 'manje inteligentnim' ili nam to oni neće dozvoliti ? Na svom 'oblaku na kojem letim' sve manje strpljenja imam za površnost, nered, banaliziranje, olakost, besmislenost .. Da, to je moj 'triger' koji me okine po živcima pa se više ne znam kontrolirat. Ma, i zakaj bi ? Ak si dosad nisam stvorio svoje JA i moram trpjeti druge koji se traže, onda sam fakat bedast. Zar toliko puno tražim kada očekujem da imam razum, izvrsnost i poštovanje oko sebe ? Ma ne, ne mislim da je puno. Možda nekima, ali meni ne. Želim imati (gotovo) savršen svijet oko sebe u kojem se svaki dan veselim novim idejama, novom poznanstvu, novim izazovima. Očekujem poštovanje i razumnu suradnju koja teži najboljem mogućem. Stres mora otići, mir se mora uspostaviti. Vjerujem da to svi želimo.
(ne)Prilika
nedjelja, 02.10.2016.
Sjetim se ponekad svojih početaka, u nekim drugim vremenima, s nekim drugim mogućnostima, s nekim drugačijim ljudima. Čak se znam upitati kako sam dospio ovdje gdje jesam. Jesam li mogao više, bolje ?
Još u osnovnoj školi neki su prepoznali moj talent za organizaciju. Znao sam okupiti ljude, kreirati ideje, stvarati događaje i uspomene. Ponosan sam na svaku od njih, jer su bile i škola i zadovoljstvo u jednom. Nisam volio sjediti i učiti iz knjiga, više sam volio učiti kroz rad. Nisam od onih kaj vole sjediti doma, ali niti od onih koji izlaze van samo da bi bili vani. Volim društvo, ali skromnije, zanimljivije za razgovor. Vrlo rijetko (gotovo nikad) niste me mogli vidjeti na plesnom podiju, a plesnu školu zaobilazim naširoko. Nije to za mene s 'dvije lijeve'. Više sam volio biti za pultom, s D.J.ima ili sam biti jedan. Mislim da sam sasvim solidan u tome, iako se ne bih ni time bavio. To su umjetnici, zvijezde. A ja nisam ni to.
Stati pred kameru, na telki ili radiju sudjelovati u nekoj emisiji, radio sam kad se moralo. Pohvala nije nedostajalo i to godi čuti. Ali, nisam se gurao tamo.
Nekako sam volio raditi s ljudima oko kojih se nitko nikada ne kreće na eventima - postavljači pozornica, ton i light majstori, pirotehničari, scenografi .. Naučio sam od njih puno, ali sam strpljivo radio s njima i upijao. Aaaaa, puuuno sam ja toga odradio što i nisam trebao, ali sve je to bio dio - školovanja.
Ono na što sam posebno ponosan i sretan je PRILIKA da radim s vrhunskim i dokazanim profesionalcima. Mnogi su od njih danas moji prijatelji, ali zauvijek ostaju uzori od kojih sam imao prilike učiti.
Jedan od velikih s kojima sam radio je Vladimir Mihaljek Miha, legendarni estradni manager kakvih danas nema na sceni. Duuuugo smo radili skupa, svašta smo prošli, nismo se nekad ni slagali ili čak svađali, ali nikad nisam pokušavao biti pametniji od njega. Iskustvo kakvo je imao bilo je znanje za mene koje sam trebao.
Danas rijetki daju priliku mladima koji su tek krenuli sa svojom profesionalnom karijerom da uče od 'lisaca'. Poklanjati svoje vrijeme, dijeliti znanje ili staviti nekoga u poziciju da ima povjerenje i odgovornost u poslu koji radim moja je svakodnevica. Ne mislim u tome stati, ali mislim to krenuti cijeniti. Nadam se da će i drugi tako.
SPUK - Sreća Pojedinca, Uspjeh Kolektiva
Sjetim se ponekad svojih početaka, u nekim drugim vremenima, s nekim drugim mogućnostima, s nekim drugačijim ljudima. Čak se znam upitati kako sam dospio ovdje gdje jesam. Jesam li mogao više, bolje ?
Još u osnovnoj školi neki su prepoznali moj talent za organizaciju. Znao sam okupiti ljude, kreirati ideje, stvarati događaje i uspomene. Ponosan sam na svaku od njih, jer su bile i škola i zadovoljstvo u jednom. Nisam volio sjediti i učiti iz knjiga, više sam volio učiti kroz rad. Nisam od onih kaj vole sjediti doma, ali niti od onih koji izlaze van samo da bi bili vani. Volim društvo, ali skromnije, zanimljivije za razgovor. Vrlo rijetko (gotovo nikad) niste me mogli vidjeti na plesnom podiju, a plesnu školu zaobilazim naširoko. Nije to za mene s 'dvije lijeve'. Više sam volio biti za pultom, s D.J.ima ili sam biti jedan. Mislim da sam sasvim solidan u tome, iako se ne bih ni time bavio. To su umjetnici, zvijezde. A ja nisam ni to.
Stati pred kameru, na telki ili radiju sudjelovati u nekoj emisiji, radio sam kad se moralo. Pohvala nije nedostajalo i to godi čuti. Ali, nisam se gurao tamo.
Nekako sam volio raditi s ljudima oko kojih se nitko nikada ne kreće na eventima - postavljači pozornica, ton i light majstori, pirotehničari, scenografi .. Naučio sam od njih puno, ali sam strpljivo radio s njima i upijao. Aaaaa, puuuno sam ja toga odradio što i nisam trebao, ali sve je to bio dio - školovanja.
Ono na što sam posebno ponosan i sretan je PRILIKA da radim s vrhunskim i dokazanim profesionalcima. Mnogi su od njih danas moji prijatelji, ali zauvijek ostaju uzori od kojih sam imao prilike učiti.
Jedan od velikih s kojima sam radio je Vladimir Mihaljek Miha, legendarni estradni manager kakvih danas nema na sceni. Duuuugo smo radili skupa, svašta smo prošli, nismo se nekad ni slagali ili čak svađali, ali nikad nisam pokušavao biti pametniji od njega. Iskustvo kakvo je imao bilo je znanje za mene koje sam trebao.
Danas rijetki daju priliku mladima koji su tek krenuli sa svojom profesionalnom karijerom da uče od 'lisaca'. Poklanjati svoje vrijeme, dijeliti znanje ili staviti nekoga u poziciju da ima povjerenje i odgovornost u poslu koji radim moja je svakodnevica. Ne mislim u tome stati, ali mislim to krenuti cijeniti. Nadam se da će i drugi tako.
SPUK - Sreća Pojedinca, Uspjeh Kolektiva
Moj govor na PRESS Brunchu povodom useljenja TEDxZagreba u HUB385
ponedjeljak, 19.09.2016.
TED je neprofitna organizacija posvećena širenju ideja, u najvećoj mjeri putem kratkih i snažnih govora trajanja do 18 minuta. Započeo je 1984. godine konferencijom na kojoj su prevladavale teme o tehnologiji, zabavi i dizajnu, ali danas obrađuje gotovo sve teme životnog djelovanja - od znanosti, preko biznisa do globalnih tema. Danas se TED govori posredstvom interneta gledaju u svim krajevima svijeta. TED je 2009. pokrenuo program samostalno organiziranih TEDx konferencija, koje pripremaju lokalni TED entuzijasti. Oni su danas organizirani u gotovo 3.500 TEDx timova, u više od 180 zemalja. U Hrvatskoj je od 2010. godine održano 60 TEDx konferencija, od kojih više od trećine u Zagrebu. Aktivno danas djeluju TEDx timovi u Osijeku, Koprivnici, Puli, Rijeci, Dubrovniku i Zagrebu.
Veličina TED-a vidljiva je iz prethodnih činjenica, a sve to podupiru platforme TED-a: TED.com, TEDEd (edukacija), TEDMED (Medicina), TED Books, TED Women, TED Youth, TED Fellows, TED Global i mnoge druge. Neke od njih djeluju kao konferencije, a neke su online portali koji gledateljima donose informacije i raznovrsne edukativne mogućnosti.
Kao dugogodišnji event manager, mogu reći da sam TEDx konferencije prepoznao kao jednu od najboljih i najtemeljitijih besplatnih akademija za pripremu i realizaciju evenata u svim segmentima organizacije. Svaki nositelj licence, čak i potpuno neiskusan, vođen je nizom priručnika, online savjeta, video tutoriala do svoga konačnog cilja – uspješne TEDx konferencije. TED stoga od njih očekuje vrlo veliku posvećenost detaljima koju publika osobito cijeni. Ideje nisu prisutne samo na pozornici, one su prisutne na svakom koraku TEDx konferencija. Licenca za TEDx je stoga dodijeljena pojedincima koji su svojim predstavljanjem TED-u pokazali da doista imaju osobnu snagu i potencijal realizirati svoju TEDx konferenciju maksimalno prema pravilima koje nalaže TED.
Evo kako je to krenulo kod mene. U ljeto 2011., nakon što sam pomogao prvi TEDx događaj u Hrvatskoj, razmišljao sam o tome da se prijavim za vlastitu licencu. Upit sam poslao jedne ljetne večeri, tada bez razmišljanja da li će TED istu i odobriti. Kako je tada još bilo vrlo malo timova u svijetu, možete si misliti moje oduševljenje već sljedećeg jutra kada je odobrena licenca bila na mom mailu! Odabrao sam naziv prema kvartu u kojem godinama živim – TEDxMaksimir. Naime, tada je ime TEDxZagreb bilo zauzeto. Godinama radeći konferencije, poželio sam pridobiti licencu s imenom svoga grada, posebno jer ista nije bila aktivna godinama. Upitavši TED mogu li ju dobiti, dobio sam odgovor koji me nije oduševio. Licenca je bila blokirana zbog dugova prema vjerovnicima koje su ostavili prethodnici. Naravno, nisam odustao, nego sam s TEDom nastavio pregovarati, ali paralelno i nastavio organizirati konferencije pod nazivom TEDxMaksimir. Bilo je teško, publika je bila mala, a troškovi postojali. Tek su rijetki to prepoznavali, ali najviše truda dali su si članovi tima u kojem su se mnogi izmijenili, a tek rijetki ostali od početka do danas.
U prosincu prošle godine pozvan sam na TED Global u Genevu, gdje je ujedno bio organiziran TEDx 100+ workshop za nositelje licenci koji žele raditi TEDx konferencije s više od 100 sudionika. Naravno da sam se prijavio i uspješno završio isti, a nakon toga sam pozvao vodeće ljude TEDx programa iz TED organizacije na večeru ne bih li tamo pokušao još jednom vratiti TEDxZagreb doma. Nakon što su saslušali moje argumente, a već su znali svoj odgovor, s osmijehom na licu rekli su – naravno da ćemo ti 'predati' licencu, doista si to zaslužio, kako ti, tako i grad i tim koji vodiš. Sreća je bila tolika da sam i zaplakao, jer sam samo ja znao koliko sam truda uložio u sve to.
Okružen kolegama iz cijelog svijeta, bio sam napunjen energijom kakvu samo možete zamisliti. U sklopu tog okupljanja lokalni su nam TEDxovci organizirali i sjajan program obilaska poznatih institucija od kojih sam ja imao priliku biti u posjeti zgradama UN-a te sjedištu Međunarodnog Crvenog Križa. Vlastitom željom obišao sam i jedinstveni muzej Crvenog križa koji je na mene ostavio posebno jak dojam: u trenu mi je postalo apsolutno jasno kako organizirani pojedinci i organizacije mogu idejama mijenjati svijet na bolje i zaključio sam da ja imam savršeni 'alat' za stvarati bolje sutra u svojoj sredini – TEDx konferenciju.
Vratio sam se u Zagreb, objavio timu da smo vratili TEDxZagreb doma i da nas očekuju velike promjene, ali da mi daju vremena za to. Promijenio sam svoj život, ne samo TEDx tim. Nakon gotovo 10 godina zahvalio sam se Zakladi Ana Rukavina na povjerenju koje su mi ukazali da pripremam i realiziram najveće koncerte i akcije u njihovoj povijesti. Završio sam niz manjih suradnji i projekata koje sam imao i zahvalio se na suradnji. Zadnje sam ostavio meni vrlo emotivan dio profesionalne karijere, suradnju s Kraljevima ulice. Zajedno smo stvorili da ulice i trgovi našega Zagreba postanu živi. Cest is d best, Markov sajam, Martinje u Zagrebu, Promenadni koncerti i plesne večeri na Zrinjevcu, Ljeto na Štrosu, Ljetno kino Gradec. Upravo zadnje sam vodio prvih sedam godina te ovoga ljeta na kraju sezone objavio da se povlačim iz svih projekata nakon 20 godina suradnje. To je bilo posljednje što me vezalo uz bilo što drugo osim TEDxZagreba koji je sad jedini ispred mene.
Odlučio sam svoju profesionalnu karijeru sada posvetiti samo TEDxZagreb konferenciji i TEDxZagreb udruzi koja je pred osnivanjem te stvarati bolje sutra za sve nas, ali zajedno s vama. Samo ćemo zajedno, bez nepotrebne samopromocije, politike, religije i pseudoznanosti, idejama vrijednim širenja mijenjati svijet na bolje. Očekujem od svih vas da nas svojim životnim nastupima inspirirate, ali i da ohrabreni govorite na TEDxZagreb i ostalim konferencijama te tako date snagu za pozitivne promjene pojedincima, institucijama, državnicima.
TEDxZagreb od danas ponosan stanuje na najinspirativnijoj adresi u Hrvatskoj i regiji. Već u prvih petnaestak dana želimo se pohvaliti da su nas ulaskom u HUB385 prepoznale tvrtke poput rental kompanije Eldra, agencije ENTG, marketinške agencije Valicom, Avalon hostinga, a uskoro očekujemo suradnju s Uberom, Decathlonom i Allianzom. Sretni smo da se nastavljaju suradnje sa svima koji su nas i dosad podržavali: Mlinar, Juicy, Nestle, Zagrebačka pivovara, Jamnica, Red Bull, Coca-Cola, SF digital, Croatia osiguranje, Entrio, Grad Zagreb i posebno Turistička zajednica grada Zagreba. Uvjereni smo da će ovaj pool partnera uskoro popuniti još mnogo vodećih hrvatskih kompanija.
Zahvaljujem i svim govornicima koji su do danas svoje ideje podijelili ne samo u Zagrebu nego i na ostalim TEDx konferencijama u Hrvatskoj. Oni su naša inspiracija za budućnost.
Zahvaljujem svim TED entuzijastima, članovima TEDx timova, a posebno zahvaljujem i ponosan sam na mojih dvjestotinjak timskih kolega koji su doveli do ovoga gdje smo danas.
Do kraja 2017. godine TEDxZagreb planira konferencije svaki mjesec izuzev ljeta, a krećemo već 29.10. TEDxZagrebWomen konferencijom ovdje, u HUB385. Ulaznice će biti uskoro dostupne preko Entrio.hr sustava.
Zahvaljujući HUB385, koji nas je prepoznao kao IDEJU VRIJEDNU ŠIRENJA, od danas kreće nova era TEDxZagreb konferencija. Nadam se da naša želja da se uskoro vidimo u Lisinskom zvuči dovoljno realno i ostvarivo, ali samo uz pomoć svih vas.
Dragi prijatelji TED-a – TEDxZagreb se vratio na velika vrata !
TED je neprofitna organizacija posvećena širenju ideja, u najvećoj mjeri putem kratkih i snažnih govora trajanja do 18 minuta. Započeo je 1984. godine konferencijom na kojoj su prevladavale teme o tehnologiji, zabavi i dizajnu, ali danas obrađuje gotovo sve teme životnog djelovanja - od znanosti, preko biznisa do globalnih tema. Danas se TED govori posredstvom interneta gledaju u svim krajevima svijeta. TED je 2009. pokrenuo program samostalno organiziranih TEDx konferencija, koje pripremaju lokalni TED entuzijasti. Oni su danas organizirani u gotovo 3.500 TEDx timova, u više od 180 zemalja. U Hrvatskoj je od 2010. godine održano 60 TEDx konferencija, od kojih više od trećine u Zagrebu. Aktivno danas djeluju TEDx timovi u Osijeku, Koprivnici, Puli, Rijeci, Dubrovniku i Zagrebu.
Veličina TED-a vidljiva je iz prethodnih činjenica, a sve to podupiru platforme TED-a: TED.com, TEDEd (edukacija), TEDMED (Medicina), TED Books, TED Women, TED Youth, TED Fellows, TED Global i mnoge druge. Neke od njih djeluju kao konferencije, a neke su online portali koji gledateljima donose informacije i raznovrsne edukativne mogućnosti.
Kao dugogodišnji event manager, mogu reći da sam TEDx konferencije prepoznao kao jednu od najboljih i najtemeljitijih besplatnih akademija za pripremu i realizaciju evenata u svim segmentima organizacije. Svaki nositelj licence, čak i potpuno neiskusan, vođen je nizom priručnika, online savjeta, video tutoriala do svoga konačnog cilja – uspješne TEDx konferencije. TED stoga od njih očekuje vrlo veliku posvećenost detaljima koju publika osobito cijeni. Ideje nisu prisutne samo na pozornici, one su prisutne na svakom koraku TEDx konferencija. Licenca za TEDx je stoga dodijeljena pojedincima koji su svojim predstavljanjem TED-u pokazali da doista imaju osobnu snagu i potencijal realizirati svoju TEDx konferenciju maksimalno prema pravilima koje nalaže TED.
Evo kako je to krenulo kod mene. U ljeto 2011., nakon što sam pomogao prvi TEDx događaj u Hrvatskoj, razmišljao sam o tome da se prijavim za vlastitu licencu. Upit sam poslao jedne ljetne večeri, tada bez razmišljanja da li će TED istu i odobriti. Kako je tada još bilo vrlo malo timova u svijetu, možete si misliti moje oduševljenje već sljedećeg jutra kada je odobrena licenca bila na mom mailu! Odabrao sam naziv prema kvartu u kojem godinama živim – TEDxMaksimir. Naime, tada je ime TEDxZagreb bilo zauzeto. Godinama radeći konferencije, poželio sam pridobiti licencu s imenom svoga grada, posebno jer ista nije bila aktivna godinama. Upitavši TED mogu li ju dobiti, dobio sam odgovor koji me nije oduševio. Licenca je bila blokirana zbog dugova prema vjerovnicima koje su ostavili prethodnici. Naravno, nisam odustao, nego sam s TEDom nastavio pregovarati, ali paralelno i nastavio organizirati konferencije pod nazivom TEDxMaksimir. Bilo je teško, publika je bila mala, a troškovi postojali. Tek su rijetki to prepoznavali, ali najviše truda dali su si članovi tima u kojem su se mnogi izmijenili, a tek rijetki ostali od početka do danas.
U prosincu prošle godine pozvan sam na TED Global u Genevu, gdje je ujedno bio organiziran TEDx 100+ workshop za nositelje licenci koji žele raditi TEDx konferencije s više od 100 sudionika. Naravno da sam se prijavio i uspješno završio isti, a nakon toga sam pozvao vodeće ljude TEDx programa iz TED organizacije na večeru ne bih li tamo pokušao još jednom vratiti TEDxZagreb doma. Nakon što su saslušali moje argumente, a već su znali svoj odgovor, s osmijehom na licu rekli su – naravno da ćemo ti 'predati' licencu, doista si to zaslužio, kako ti, tako i grad i tim koji vodiš. Sreća je bila tolika da sam i zaplakao, jer sam samo ja znao koliko sam truda uložio u sve to.
Okružen kolegama iz cijelog svijeta, bio sam napunjen energijom kakvu samo možete zamisliti. U sklopu tog okupljanja lokalni su nam TEDxovci organizirali i sjajan program obilaska poznatih institucija od kojih sam ja imao priliku biti u posjeti zgradama UN-a te sjedištu Međunarodnog Crvenog Križa. Vlastitom željom obišao sam i jedinstveni muzej Crvenog križa koji je na mene ostavio posebno jak dojam: u trenu mi je postalo apsolutno jasno kako organizirani pojedinci i organizacije mogu idejama mijenjati svijet na bolje i zaključio sam da ja imam savršeni 'alat' za stvarati bolje sutra u svojoj sredini – TEDx konferenciju.
Vratio sam se u Zagreb, objavio timu da smo vratili TEDxZagreb doma i da nas očekuju velike promjene, ali da mi daju vremena za to. Promijenio sam svoj život, ne samo TEDx tim. Nakon gotovo 10 godina zahvalio sam se Zakladi Ana Rukavina na povjerenju koje su mi ukazali da pripremam i realiziram najveće koncerte i akcije u njihovoj povijesti. Završio sam niz manjih suradnji i projekata koje sam imao i zahvalio se na suradnji. Zadnje sam ostavio meni vrlo emotivan dio profesionalne karijere, suradnju s Kraljevima ulice. Zajedno smo stvorili da ulice i trgovi našega Zagreba postanu živi. Cest is d best, Markov sajam, Martinje u Zagrebu, Promenadni koncerti i plesne večeri na Zrinjevcu, Ljeto na Štrosu, Ljetno kino Gradec. Upravo zadnje sam vodio prvih sedam godina te ovoga ljeta na kraju sezone objavio da se povlačim iz svih projekata nakon 20 godina suradnje. To je bilo posljednje što me vezalo uz bilo što drugo osim TEDxZagreba koji je sad jedini ispred mene.
Odlučio sam svoju profesionalnu karijeru sada posvetiti samo TEDxZagreb konferenciji i TEDxZagreb udruzi koja je pred osnivanjem te stvarati bolje sutra za sve nas, ali zajedno s vama. Samo ćemo zajedno, bez nepotrebne samopromocije, politike, religije i pseudoznanosti, idejama vrijednim širenja mijenjati svijet na bolje. Očekujem od svih vas da nas svojim životnim nastupima inspirirate, ali i da ohrabreni govorite na TEDxZagreb i ostalim konferencijama te tako date snagu za pozitivne promjene pojedincima, institucijama, državnicima.
TEDxZagreb od danas ponosan stanuje na najinspirativnijoj adresi u Hrvatskoj i regiji. Već u prvih petnaestak dana želimo se pohvaliti da su nas ulaskom u HUB385 prepoznale tvrtke poput rental kompanije Eldra, agencije ENTG, marketinške agencije Valicom, Avalon hostinga, a uskoro očekujemo suradnju s Uberom, Decathlonom i Allianzom. Sretni smo da se nastavljaju suradnje sa svima koji su nas i dosad podržavali: Mlinar, Juicy, Nestle, Zagrebačka pivovara, Jamnica, Red Bull, Coca-Cola, SF digital, Croatia osiguranje, Entrio, Grad Zagreb i posebno Turistička zajednica grada Zagreba. Uvjereni smo da će ovaj pool partnera uskoro popuniti još mnogo vodećih hrvatskih kompanija.
Zahvaljujem i svim govornicima koji su do danas svoje ideje podijelili ne samo u Zagrebu nego i na ostalim TEDx konferencijama u Hrvatskoj. Oni su naša inspiracija za budućnost.
Zahvaljujem svim TED entuzijastima, članovima TEDx timova, a posebno zahvaljujem i ponosan sam na mojih dvjestotinjak timskih kolega koji su doveli do ovoga gdje smo danas.
Do kraja 2017. godine TEDxZagreb planira konferencije svaki mjesec izuzev ljeta, a krećemo već 29.10. TEDxZagrebWomen konferencijom ovdje, u HUB385. Ulaznice će biti uskoro dostupne preko Entrio.hr sustava.
Zahvaljujući HUB385, koji nas je prepoznao kao IDEJU VRIJEDNU ŠIRENJA, od danas kreće nova era TEDxZagreb konferencija. Nadam se da naša želja da se uskoro vidimo u Lisinskom zvuči dovoljno realno i ostvarivo, ali samo uz pomoć svih vas.
Dragi prijatelji TED-a – TEDxZagreb se vratio na velika vrata !
Stvarnost.
(tko pročita, nek se nagradi čokoladom za hrabrost)
subota, 20.02.2016. (Facebook)
Jutros me 'pere' potreba da napišem nešto ispod riječi koja nam se nikako ukazat u pravom svjetlu kakvo želimo. Možda zato, jer nikako sresti neke ljude na tom puteljku prema sreći i uspjehu. Ljude koji se nazivaju - vođama. Stvarnost može biti gruba, može biti tužna, može biti pozitivna. Kod nas je ona - bedasta. Sveli smo ju na puko bacanje mrkve, kruha, batine i igara ljudskim stvorenjima koje zovemo - svojim narodom. Igraju se tamo, neki pojedinci toga naroda s nama kao da smo LEGO kocke, slažu i rastavljaju, grade i ruše. A mi, volimo igru. Volimo premet. Dapače, imam dojam da neki doista uživaju u tome. Mazohistički.
Ali, zar nije već dosta toga sad ?
Hej, ljudi, pogledajte i prebrojite okolo sebe, koliko je to ljudi bez posla, koliko je ljudi bez volje da bilo što rade, koliko je lošeg znanja koje se ulijeva u glave mladih, koliko je loših ljudi koji nas koriste kao svoje pijune, koliko smo zatucani i nepokretni u odnosu na susjedne zemlje uokolo .. Zar vas to uopće ne smeta ? Zar ne razumijete da jedino ZAJEDNO, umreženi bolji, pametniji, razumniji možemo pobijediti ovakvu stvarnost ?
Godinama se trudim spojiti ljude koji razumiju ovo što gore pišem. Nastojim pronaći dobro u njima, dati im priliku da surađuju, da se nađu s drugima na istoj 'valnoj duljini'. Ne mogu se oteti dojmu koliko puta sam ostao razočaran za nešto što je doista logično da funkcionira.
Da, mnogi će sad reći: gle naivca. Da, mnogi mi to i kažu. Naivan si što tako misliš. Ali, zar si naivan ako misliš i želiš dobro ?!? Jel mogu misliti da želim bolje ili sam naivan ako tako mislim ? Pa nije to privilegija samo onima koji nas lažu, kradu i obmanjuju. Mi stvaramo, a oni ruše. Mi se zbližavamo, a oni nas razdvajaju. Možemo li drugačije, bolje, pametnije ? Trebaju li nam samo političke stranke da to uvidimo ili smo kao najinteligentnija vrsta dovoljno sposobni da to sami zaključimo ? A možda nam i za to treba neka - aplikacija ?!
Ma dajte ljudi, budimo pametni, jer to nam je u opisu vrste koju predstavljamo. Ili neka se biolozi potrude preimenovati nas, "homo sapiense" u neke podvrste pa neka se zna tko je "homo politicus", "homo pametnicus" ili "homo drpicus". Lakše ćemo se umrežiti. Možda tada neće biti potrebne granice za narode, nego za podvrste. Ovako, ode nam Zemlja kvragu, a i mi s njom.
I da, ovo nije za našu djecu, za budućnost planete ili život na njoj. Ovo je za opstanak vrste koju predstavljamo. Rat je u tijeku, izborimo se za ono kako smo stvoreni - za najinteligentniju stvarnost sutra.
Jutros me 'pere' potreba da napišem nešto ispod riječi koja nam se nikako ukazat u pravom svjetlu kakvo želimo. Možda zato, jer nikako sresti neke ljude na tom puteljku prema sreći i uspjehu. Ljude koji se nazivaju - vođama. Stvarnost može biti gruba, može biti tužna, može biti pozitivna. Kod nas je ona - bedasta. Sveli smo ju na puko bacanje mrkve, kruha, batine i igara ljudskim stvorenjima koje zovemo - svojim narodom. Igraju se tamo, neki pojedinci toga naroda s nama kao da smo LEGO kocke, slažu i rastavljaju, grade i ruše. A mi, volimo igru. Volimo premet. Dapače, imam dojam da neki doista uživaju u tome. Mazohistički.
Ali, zar nije već dosta toga sad ?
Hej, ljudi, pogledajte i prebrojite okolo sebe, koliko je to ljudi bez posla, koliko je ljudi bez volje da bilo što rade, koliko je lošeg znanja koje se ulijeva u glave mladih, koliko je loših ljudi koji nas koriste kao svoje pijune, koliko smo zatucani i nepokretni u odnosu na susjedne zemlje uokolo .. Zar vas to uopće ne smeta ? Zar ne razumijete da jedino ZAJEDNO, umreženi bolji, pametniji, razumniji možemo pobijediti ovakvu stvarnost ?
Godinama se trudim spojiti ljude koji razumiju ovo što gore pišem. Nastojim pronaći dobro u njima, dati im priliku da surađuju, da se nađu s drugima na istoj 'valnoj duljini'. Ne mogu se oteti dojmu koliko puta sam ostao razočaran za nešto što je doista logično da funkcionira.
Da, mnogi će sad reći: gle naivca. Da, mnogi mi to i kažu. Naivan si što tako misliš. Ali, zar si naivan ako misliš i želiš dobro ?!? Jel mogu misliti da želim bolje ili sam naivan ako tako mislim ? Pa nije to privilegija samo onima koji nas lažu, kradu i obmanjuju. Mi stvaramo, a oni ruše. Mi se zbližavamo, a oni nas razdvajaju. Možemo li drugačije, bolje, pametnije ? Trebaju li nam samo političke stranke da to uvidimo ili smo kao najinteligentnija vrsta dovoljno sposobni da to sami zaključimo ? A možda nam i za to treba neka - aplikacija ?!
Ma dajte ljudi, budimo pametni, jer to nam je u opisu vrste koju predstavljamo. Ili neka se biolozi potrude preimenovati nas, "homo sapiense" u neke podvrste pa neka se zna tko je "homo politicus", "homo pametnicus" ili "homo drpicus". Lakše ćemo se umrežiti. Možda tada neće biti potrebne granice za narode, nego za podvrste. Ovako, ode nam Zemlja kvragu, a i mi s njom.
I da, ovo nije za našu djecu, za budućnost planete ili život na njoj. Ovo je za opstanak vrste koju predstavljamo. Rat je u tijeku, izborimo se za ono kako smo stvoreni - za najinteligentniju stvarnost sutra.
50.000 kapljica za Anu
petak, 27.11.2015.
Jednom davno upoznao sam jednu znatiželjnu novinarku koja je pratila mnoge moje manifestacije koje sam tada radio u Zagrebu. Bila je jedna od mnogih i nikako mi nije moglo biti značajno da će jednoga dana biti tako – posebna. Bila je to Ana Rukavina. Sretali smo se usput, poslovno, na zadatku. Prošlo je neko vrijeme .. 2006. godine na jesen krenuo sam u Bjelovar snimati film Dejana i Tatjane Aćimović – Moram spavat, anđele. Sjetna romantična priča, obiteljska drama, retro spika iz 70ih, na kraju filma majka umire ..
Ana je umrla 26.11.2006., pred sam kraj snimanja filma. Prije smrti napisala je pismo. Pismo koje je pokrenulo Hrvatsku.
Na kraju filma Bojan Navojec govori glavnom mladom liku u filmu:
„ Ljudi ti se u životu dogode, a da ih nisi odabrao. Žive neke svoje živote, ali žive s tobom i tvoj.
Upisuju ti se u tvoj spomenar emocija. Što im je rukopis nespretniji to ti se dublje urezuju.“
Ana je ŽIVJELA svoj život, a danas ŽIVI ŽIVOTE mnogih. U moj spomenar emocija upisala se čudnim, vrlo nespretnim dugačkim rukopisom. Posebno teško pisala je ovih devet godina .. posebno, ali vrijedno.
Danas je u Anin Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica upisan 50-tisućiti potencijalni darivatelj. Tea iz Zagreba. Možda je nama koji devet godina stvaramo ovu veliku priču to samo broj, ali, onima koji čekaju svog darivatelja, njihovim obiteljima, prijateljima, Aninoj majci, sestri .. nije. Oni znaju koliko je važan svaki .. broj. Jer, samo JEDAN broj može spasiti život. Na današnjoj akciji Dan otvorenih srca, koja se događa tik uz godišnjicu Anine smrti, bila je i Ankica Begić. Dva je puta tražila svog darivatelja. I našla ga je. Prvi je bio Indijanac iz plemena Cherokee. Danas sam joj rekao da ju sada čuvaju i svi indijanski duhovi pa da će je ova kugla zemaljska još dugo gledati. Posebna žena, toliko toga je prošla i još ima snage neumorno govoriti o tome. A tek kakve kiflice radi ..
Devet je božićnih koncerata iza nas. Ove je godine deseti. U razgovoru s Aninom majkom danas, našom tetom Marijom, zajedno smo uočili kako je: pozornica došla natrag na mjesto gdje je bila i prve godine .. i šatora nema .. a koncert se održava na isti dan kao i prve godine.
Moja misija u Zakladi završila je prije neki dan. Sve radi kao podmazano i mene više nije trebalo u ekipi. Vrijeme je da se neki novi, mlađi kuju na tom sjajnom projektu. Vjerujem da sam dao najbolje od sebe za svaki dio, za svaku minutu, za svaku kunu koju smo sakupili. Jučer me moj frend Vicko 'štrecnuo' na jednom seminaru pred publikom upitavši me: „Znaš li uopće koliko se novca sakupilo pod tvojom produkcijskom palicom?“ – Ne znam, odgovorih mu. Nije važan novac, važno je zajedništvo. Važno je da smo svi, ali baš svi shvatili koliko je važna Anina misija koju nam je ostavila. Koliko je važan SVAKI ŽIVOT koji spasimo na tako jednostavan način. Nadam se da će još mnogi postati dio te misije, čak i kad nikoga od nas više ne bude.
Ja sam ponosan da sam bio dio te sjajne misije i da sam jedna od 50.000 Aninih kapljica ZA ŽIVOT !
Jednom davno upoznao sam jednu znatiželjnu novinarku koja je pratila mnoge moje manifestacije koje sam tada radio u Zagrebu. Bila je jedna od mnogih i nikako mi nije moglo biti značajno da će jednoga dana biti tako – posebna. Bila je to Ana Rukavina. Sretali smo se usput, poslovno, na zadatku. Prošlo je neko vrijeme .. 2006. godine na jesen krenuo sam u Bjelovar snimati film Dejana i Tatjane Aćimović – Moram spavat, anđele. Sjetna romantična priča, obiteljska drama, retro spika iz 70ih, na kraju filma majka umire ..
Ana je umrla 26.11.2006., pred sam kraj snimanja filma. Prije smrti napisala je pismo. Pismo koje je pokrenulo Hrvatsku.
Na kraju filma Bojan Navojec govori glavnom mladom liku u filmu:
„ Ljudi ti se u životu dogode, a da ih nisi odabrao. Žive neke svoje živote, ali žive s tobom i tvoj.
Upisuju ti se u tvoj spomenar emocija. Što im je rukopis nespretniji to ti se dublje urezuju.“
Ana je ŽIVJELA svoj život, a danas ŽIVI ŽIVOTE mnogih. U moj spomenar emocija upisala se čudnim, vrlo nespretnim dugačkim rukopisom. Posebno teško pisala je ovih devet godina .. posebno, ali vrijedno.
Danas je u Anin Registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica upisan 50-tisućiti potencijalni darivatelj. Tea iz Zagreba. Možda je nama koji devet godina stvaramo ovu veliku priču to samo broj, ali, onima koji čekaju svog darivatelja, njihovim obiteljima, prijateljima, Aninoj majci, sestri .. nije. Oni znaju koliko je važan svaki .. broj. Jer, samo JEDAN broj može spasiti život. Na današnjoj akciji Dan otvorenih srca, koja se događa tik uz godišnjicu Anine smrti, bila je i Ankica Begić. Dva je puta tražila svog darivatelja. I našla ga je. Prvi je bio Indijanac iz plemena Cherokee. Danas sam joj rekao da ju sada čuvaju i svi indijanski duhovi pa da će je ova kugla zemaljska još dugo gledati. Posebna žena, toliko toga je prošla i još ima snage neumorno govoriti o tome. A tek kakve kiflice radi ..
Devet je božićnih koncerata iza nas. Ove je godine deseti. U razgovoru s Aninom majkom danas, našom tetom Marijom, zajedno smo uočili kako je: pozornica došla natrag na mjesto gdje je bila i prve godine .. i šatora nema .. a koncert se održava na isti dan kao i prve godine.
Moja misija u Zakladi završila je prije neki dan. Sve radi kao podmazano i mene više nije trebalo u ekipi. Vrijeme je da se neki novi, mlađi kuju na tom sjajnom projektu. Vjerujem da sam dao najbolje od sebe za svaki dio, za svaku minutu, za svaku kunu koju smo sakupili. Jučer me moj frend Vicko 'štrecnuo' na jednom seminaru pred publikom upitavši me: „Znaš li uopće koliko se novca sakupilo pod tvojom produkcijskom palicom?“ – Ne znam, odgovorih mu. Nije važan novac, važno je zajedništvo. Važno je da smo svi, ali baš svi shvatili koliko je važna Anina misija koju nam je ostavila. Koliko je važan SVAKI ŽIVOT koji spasimo na tako jednostavan način. Nadam se da će još mnogi postati dio te misije, čak i kad nikoga od nas više ne bude.
Ja sam ponosan da sam bio dio te sjajne misije i da sam jedna od 50.000 Aninih kapljica ZA ŽIVOT !
Stanje uma i svijesti
nedjelja, 19.07.2015.
U zadnje se vrijeme često okrznem o neko 'stanje uma i svijesti' s kojim moram surađivati kako bih svoj projekt doveo uspješno do kraja. Sve me više ožiljaka podsjeća da se nešto ozbiljno događa i da je potrebno poduzeti neke 'mjere opreza'. Pa, nitko normalan ne želi biti stalno ranjen ili okrznut. No, koliko se to puta moraš prilagođavati prije nego sve krene nekim razumnim, normalnim smjerom ? Mlada smo država, tek nedavno postali 'punoljetni'. Ponos i zastave su nam još uvijek vrlo nerazumni, mladenački. Malo bi se busali u prsa, a malo bili ponosni na uspjehe iz nedavne prošlosti. No, konzistentnosti u ničemu - nema. Prvaci smo u promjenama zakona, propisa, standarda. Mišljenja mijenjamo češće od čarapa. Tuširanjem uma se ne bavimo. Zastao je. Ne razumijem jesmo li onda i dalje - inteligentna bića ? Ona ista koja su od izuma Tesline izmjenične struje do današnjih pametnih telefona i demokracije pokazala da možemo brzo napredovati. I onda ti se 'dogode' - Grčka, Sirija, sjeverna Afrika, Srebrenica, Vukovar, 1. i 2. svjetski rat, glad, neimaština, Microsoft, Facebook .. jeste prepoznali logiku ili samo pročitali riječi ? Jeste li RAZUMIJELI što je iza tih riječi ? Zvuči li vam to - inteligentno ? Sve ili samo neko ?
Ma, ne pokušavam vas učiti pameti, znam da znate o svemu tome. To smo stvorili mi. Stvorili smo nesrazmjer da sam siguran da s takvom 'vrstom' nijedan vanzemaljac ne želi imati posla, osim ako nije destruktivan ili dovoljno pametan da razumije da ćemo se sami istrijebiti ako nastavimo tako. S prirodom se već igramo, životinje odavno zanemarujemo. Sad smo krenuli sa svojom vrstom. Krenuli smo istrijebiti sami sebe. Jel nam to baš priliči kao 'inteligentnoj vrsti' na Zemlji ?
Nekoliko zadnjih godina govorim da nam sve više nedostaje ZDRAVI RAZUM. Nijedna znanost, izum, poruka ne ide u smjeru da se doista moramo preokrenuti i - vratiti ga ! Od sada do kraja života želim se zalagati za to da ljudima dam do znanja da moraju biti razumni. Da se moramo poštivati, pomagati i razvijati tako da koristimo svima. Ne moramo se ni voljeti, ni ljubiti, ali ne štetimo jedni drugima. Zemlja je dovoljno velika za sve nas.
U zadnje se vrijeme često okrznem o neko 'stanje uma i svijesti' s kojim moram surađivati kako bih svoj projekt doveo uspješno do kraja. Sve me više ožiljaka podsjeća da se nešto ozbiljno događa i da je potrebno poduzeti neke 'mjere opreza'. Pa, nitko normalan ne želi biti stalno ranjen ili okrznut. No, koliko se to puta moraš prilagođavati prije nego sve krene nekim razumnim, normalnim smjerom ? Mlada smo država, tek nedavno postali 'punoljetni'. Ponos i zastave su nam još uvijek vrlo nerazumni, mladenački. Malo bi se busali u prsa, a malo bili ponosni na uspjehe iz nedavne prošlosti. No, konzistentnosti u ničemu - nema. Prvaci smo u promjenama zakona, propisa, standarda. Mišljenja mijenjamo češće od čarapa. Tuširanjem uma se ne bavimo. Zastao je. Ne razumijem jesmo li onda i dalje - inteligentna bića ? Ona ista koja su od izuma Tesline izmjenične struje do današnjih pametnih telefona i demokracije pokazala da možemo brzo napredovati. I onda ti se 'dogode' - Grčka, Sirija, sjeverna Afrika, Srebrenica, Vukovar, 1. i 2. svjetski rat, glad, neimaština, Microsoft, Facebook .. jeste prepoznali logiku ili samo pročitali riječi ? Jeste li RAZUMIJELI što je iza tih riječi ? Zvuči li vam to - inteligentno ? Sve ili samo neko ?
Ma, ne pokušavam vas učiti pameti, znam da znate o svemu tome. To smo stvorili mi. Stvorili smo nesrazmjer da sam siguran da s takvom 'vrstom' nijedan vanzemaljac ne želi imati posla, osim ako nije destruktivan ili dovoljno pametan da razumije da ćemo se sami istrijebiti ako nastavimo tako. S prirodom se već igramo, životinje odavno zanemarujemo. Sad smo krenuli sa svojom vrstom. Krenuli smo istrijebiti sami sebe. Jel nam to baš priliči kao 'inteligentnoj vrsti' na Zemlji ?
Nekoliko zadnjih godina govorim da nam sve više nedostaje ZDRAVI RAZUM. Nijedna znanost, izum, poruka ne ide u smjeru da se doista moramo preokrenuti i - vratiti ga ! Od sada do kraja života želim se zalagati za to da ljudima dam do znanja da moraju biti razumni. Da se moramo poštivati, pomagati i razvijati tako da koristimo svima. Ne moramo se ni voljeti, ni ljubiti, ali ne štetimo jedni drugima. Zemlja je dovoljno velika za sve nas.
Institucije i pravda
subota, 25.10.2014.
Uvijek sam govorio da sam njegov najveći fan (obožavatelj), ali i njegov najveći kritičar. Otvoreno sam govorio o njemu ili se obraćao njemu osobno. Među nama je oduvijek postojalo – poštovanje. Uostalom, to je ono što nam općenito nedostaje u ovom, demokratskom uređenju. Poštovanje.
Gradonačelnik grada Zagreba ili Milan Bandić. Za mene su to oduvijek dvije osobe. Gradonačelnik mora imati tretman, protokol, respekt sve dok svoj posao radi u interesu građana. Ja mislim da ga je naš, sada uhićeni Gradonačelnik oduvijek radio u interesu svih ili bar većine nas. Rezultati govore o tome, a svi imamo priliku vidjeti koliko je Zagreb brzo napredovao pod njim. Sama funkcija koju obavlja nikada nije imala osobu s tolikom energijom i strasti prema poslu koji obavlja. Divim se njegovoj obitelji, majci, supruzi, kćeri kako su izdržale sve ove godine. One su 'izgubile' sina, supruga, oca. Činjenica je da su imali sve što normalnom čovjeku treba, ali nisu imale – obitelj. No, to je cijena odluke da postaneš prvi čovjek europske metropole, prvi čovjek milijunskog grada, 'drugi najmoćniji čovjek u državi'. Zato, moj respekt prema onomu kako je, u većini svog djelovanja, uspijevao izgraditi naš Zagreb.
Milan Bandić je pak jedna vrlo osebujna osoba. Proveo sam s njim mnogo dana, sati i situacija u kampanji 2005. godine. Čovjek koji toliko pazi na detalje i poznaje svaku situaciju u kojoj se nađe je doista – mobilni hard disk. Uvijek sam bio začuđen koliko je poznavao grad, svaki najmanji kutak, situaciju poneke obitelji. Stali smo mnogo puta na putu nekamo kako bi pozdravio prijatelja, poznanika, kumčad .. Njegova iskrenost i otvorenost te spremnost da pomogne dio je franjevačkog odgoja koji je uvijek naglašavao. Usudio bih se reći da je bio veći franjevac negoli političar. Nikada nisam vidio da je nekomu pristupio bez poštovanja ili bez osmjeha. Treba za sve to imati neki odgoj, iskustvo, volju. Volio se družiti s ljudima čak i na relativno usamljenim stvarima kakvo je jutarnje trčanje. Strast koju je posjedovao i volja stajala ga je i zdravlja, ali manje je mario za to. Da, bio je ponekad 'sirov' u nastupu, govoru, ali to je njegova osebujna iskrenost. Prihvatiš ili ostaviš.
Krivnja koja mu se sada stavlja na teret za njega je samo još jedna prepreka koju mora preskočiti, siguran sam u to. Čovjeku ne može biti ugodno, ali ako si skrivio – neka institucije odrade svoj posao. On će krivnju prihvatiti, ali i dalje biti vrlo zadovoljan s onime što je postigao. To je čovjek kojega će teško biti slomiti, ali ne zato jer ne mari, nego zato jer iskreno vjeruje u ono što radi. Ne vjerujete ? Pročitajte knjigu „Živjeti i raditi za Zagreb“ kojih smo tisuće podijelili u kampanji 2005. Tada smo svi vjerovali u to, a ja vjerujem i danas. Zagreb morate iskreno voljeti da ga ne napuštate. Siguran sam da neće ni Milan Bandić, makar koliko vremena proveo u Remetincu. Ipak je još uvijek – u Zagrebu. I još uvijek Gradonačelnik.
Uvijek sam govorio da sam njegov najveći fan (obožavatelj), ali i njegov najveći kritičar. Otvoreno sam govorio o njemu ili se obraćao njemu osobno. Među nama je oduvijek postojalo – poštovanje. Uostalom, to je ono što nam općenito nedostaje u ovom, demokratskom uređenju. Poštovanje.
Gradonačelnik grada Zagreba ili Milan Bandić. Za mene su to oduvijek dvije osobe. Gradonačelnik mora imati tretman, protokol, respekt sve dok svoj posao radi u interesu građana. Ja mislim da ga je naš, sada uhićeni Gradonačelnik oduvijek radio u interesu svih ili bar većine nas. Rezultati govore o tome, a svi imamo priliku vidjeti koliko je Zagreb brzo napredovao pod njim. Sama funkcija koju obavlja nikada nije imala osobu s tolikom energijom i strasti prema poslu koji obavlja. Divim se njegovoj obitelji, majci, supruzi, kćeri kako su izdržale sve ove godine. One su 'izgubile' sina, supruga, oca. Činjenica je da su imali sve što normalnom čovjeku treba, ali nisu imale – obitelj. No, to je cijena odluke da postaneš prvi čovjek europske metropole, prvi čovjek milijunskog grada, 'drugi najmoćniji čovjek u državi'. Zato, moj respekt prema onomu kako je, u većini svog djelovanja, uspijevao izgraditi naš Zagreb.
Milan Bandić je pak jedna vrlo osebujna osoba. Proveo sam s njim mnogo dana, sati i situacija u kampanji 2005. godine. Čovjek koji toliko pazi na detalje i poznaje svaku situaciju u kojoj se nađe je doista – mobilni hard disk. Uvijek sam bio začuđen koliko je poznavao grad, svaki najmanji kutak, situaciju poneke obitelji. Stali smo mnogo puta na putu nekamo kako bi pozdravio prijatelja, poznanika, kumčad .. Njegova iskrenost i otvorenost te spremnost da pomogne dio je franjevačkog odgoja koji je uvijek naglašavao. Usudio bih se reći da je bio veći franjevac negoli političar. Nikada nisam vidio da je nekomu pristupio bez poštovanja ili bez osmjeha. Treba za sve to imati neki odgoj, iskustvo, volju. Volio se družiti s ljudima čak i na relativno usamljenim stvarima kakvo je jutarnje trčanje. Strast koju je posjedovao i volja stajala ga je i zdravlja, ali manje je mario za to. Da, bio je ponekad 'sirov' u nastupu, govoru, ali to je njegova osebujna iskrenost. Prihvatiš ili ostaviš.
Krivnja koja mu se sada stavlja na teret za njega je samo još jedna prepreka koju mora preskočiti, siguran sam u to. Čovjeku ne može biti ugodno, ali ako si skrivio – neka institucije odrade svoj posao. On će krivnju prihvatiti, ali i dalje biti vrlo zadovoljan s onime što je postigao. To je čovjek kojega će teško biti slomiti, ali ne zato jer ne mari, nego zato jer iskreno vjeruje u ono što radi. Ne vjerujete ? Pročitajte knjigu „Živjeti i raditi za Zagreb“ kojih smo tisuće podijelili u kampanji 2005. Tada smo svi vjerovali u to, a ja vjerujem i danas. Zagreb morate iskreno voljeti da ga ne napuštate. Siguran sam da neće ni Milan Bandić, makar koliko vremena proveo u Remetincu. Ipak je još uvijek – u Zagrebu. I još uvijek Gradonačelnik.
Zlatna harmonika R.I.P.
subota, 19.11.2011.
Jedan doista hladan jesenski dan danas. Sve je zaleđeno vani gdje god pogled seže. Lišće još nije otpalo nego se bori s mrazom koji ga drži na granama. Prije točno godinu dana napustila nas je legenda. Čovjek koji je obišao svijet, svirao s mnogim poznatim imenima. Čovjek kojeg su poznavali svi, kojeg su voljeli svi. Čovjek .. Legenda.
Ladislav Demeterffy a.k.a. Laci a.k.a. Zlatna harmonika a.k.a. 75 Cent !
Naš Lacika zadnje je dane proveo između staračkog doma i bolnice. Nije se osjećao dobro i među zadnjima njemu poznatima je kod njega bio
Hadži. Veli on da mu se Laci žalio kako osjeća da se bliži kraj, da odlazi, napušta nas. Ćesto je on tako, ali sve je to uvijek bila samo njegova loša faza.
Samnom je nekoliko puta sjedio dulje i pričao mi o svojem životu, svojim svjetskim pustolovinama. Mnogo sam mu puta govorio da bi trebao napisati knjigu, a on je samo rekao: ti piši, a ja ti bum diktiral. Knjigu nismo napisali, a on je otišao.
Meni kao uspomena ostaje na tri slike.
Prva je Laci na maloj stolici sa harmonikom u rukama na cesti. Spremao ju je u kafiću na uglu Gajeve i Bogovićeve gdje je i radio povremeno. Zvali su ga Zlatna harmonika. Harmonika je bio tek jedan od mnogih instrumenata koje je Laci svirao. Ona ga je obilježila na kraju života.
Drugi je Laci na Lutajućem klaviru u sklopu Cest is d' besta, festivala koji su njegovi najveći prijatelji Kraljevi ulice pokrenuli baš kako bi pokazali koliko gradu znače ulični zabavljači. Neumoran je bio na tom klaviru i znam da danas kad bi se zbrajalo, on bi imao najviše minuta provedenih na njemu. Bilo kao ugovoreni nastup bilo kao rezerva koja je uskočila.
Treći je Laci na Dori i Eurosongu, posebno zadnje izdanje, kao 75 Cent. Bijelo odijelo, štap i bijeli šešir ona je slika kojom ću ga zauvijek pamtiti.
Danas sam bio na Mirogoju, krematoriju, tamo gdje Laci počiva. Nisam bio na sahrani jer sam bio spriječen, a ni sahrane ionako ne volim. Htio sam mu danas, godinu dana kasnije pokazati da ga i dalje osjetim među nama. Naša posla, nikoga da upitam gdje se nalazi kazeta gdje je
položena urna, Pajo mi veli da zna samo broj .. 147. Svejedno sam potražio. Pitam usput zna li netko .. čuvare, vozača kombija, slučajne jako rijetke prolaznike, cvjećarku, kestenjara, odlazim do uprave – zatvoreno .. ne nalazim ga. Nakon sat vremena lutanja, odlazim doma. Hladno je, smrznuo sam se. Odlučio sam, idem u ponedjeljak naći ga, pitati u upravi (koja na netu ima upisane umrle samo do 2007. ?!).
Dragi Laci, vidimo se u ponedjeljak, ziher !
Jedan doista hladan jesenski dan danas. Sve je zaleđeno vani gdje god pogled seže. Lišće još nije otpalo nego se bori s mrazom koji ga drži na granama. Prije točno godinu dana napustila nas je legenda. Čovjek koji je obišao svijet, svirao s mnogim poznatim imenima. Čovjek kojeg su poznavali svi, kojeg su voljeli svi. Čovjek .. Legenda.
Ladislav Demeterffy a.k.a. Laci a.k.a. Zlatna harmonika a.k.a. 75 Cent !
Naš Lacika zadnje je dane proveo između staračkog doma i bolnice. Nije se osjećao dobro i među zadnjima njemu poznatima je kod njega bio
Hadži. Veli on da mu se Laci žalio kako osjeća da se bliži kraj, da odlazi, napušta nas. Ćesto je on tako, ali sve je to uvijek bila samo njegova loša faza.
Samnom je nekoliko puta sjedio dulje i pričao mi o svojem životu, svojim svjetskim pustolovinama. Mnogo sam mu puta govorio da bi trebao napisati knjigu, a on je samo rekao: ti piši, a ja ti bum diktiral. Knjigu nismo napisali, a on je otišao.
Meni kao uspomena ostaje na tri slike.
Prva je Laci na maloj stolici sa harmonikom u rukama na cesti. Spremao ju je u kafiću na uglu Gajeve i Bogovićeve gdje je i radio povremeno. Zvali su ga Zlatna harmonika. Harmonika je bio tek jedan od mnogih instrumenata koje je Laci svirao. Ona ga je obilježila na kraju života.
Drugi je Laci na Lutajućem klaviru u sklopu Cest is d' besta, festivala koji su njegovi najveći prijatelji Kraljevi ulice pokrenuli baš kako bi pokazali koliko gradu znače ulični zabavljači. Neumoran je bio na tom klaviru i znam da danas kad bi se zbrajalo, on bi imao najviše minuta provedenih na njemu. Bilo kao ugovoreni nastup bilo kao rezerva koja je uskočila.
Treći je Laci na Dori i Eurosongu, posebno zadnje izdanje, kao 75 Cent. Bijelo odijelo, štap i bijeli šešir ona je slika kojom ću ga zauvijek pamtiti.
Danas sam bio na Mirogoju, krematoriju, tamo gdje Laci počiva. Nisam bio na sahrani jer sam bio spriječen, a ni sahrane ionako ne volim. Htio sam mu danas, godinu dana kasnije pokazati da ga i dalje osjetim među nama. Naša posla, nikoga da upitam gdje se nalazi kazeta gdje je
položena urna, Pajo mi veli da zna samo broj .. 147. Svejedno sam potražio. Pitam usput zna li netko .. čuvare, vozača kombija, slučajne jako rijetke prolaznike, cvjećarku, kestenjara, odlazim do uprave – zatvoreno .. ne nalazim ga. Nakon sat vremena lutanja, odlazim doma. Hladno je, smrznuo sam se. Odlučio sam, idem u ponedjeljak naći ga, pitati u upravi (koja na netu ima upisane umrle samo do 2007. ?!).
Dragi Laci, vidimo se u ponedjeljak, ziher !
I feel harmonic !
subota, 09.07.2011.
Doista jedinstveno iskustvo u životu dobiti priliku biti supervizor produkcije na realizaciji Mahlerove Simfonije tisuće u Zagreb Areni. Malo sam surfao po netu prije izvedbe da uopće vidim kakvo je to djelo, koliko ćesto se izvodi i da li je tolika bura oko broja sudionika doista opravdana. Moram reći da je već pregled nekih snimaka na YouTubeu doista impresivan. Daleko veći dojam na mene je ipak ostavio taj skup od 1.135 izvođača u Zagreb Areni (na ljubljansku izvedbu dan prije naše zagrebačke nisam stigao radi obaveza). Moja ekipa iz Gospodara Zabave dala si je doista maksimalno truda da sve štima i klapa na vrijeme na sveopće zadovoljstvo svih. Većih primjedbi na organizaciju nije bilo, a one manje riješene su u vrlo kratkom vremenu.
No, ovaj blog pišem radi nečeg sasvim drugoga. Nikad nisam bio ljubitelj klasike, pa zasigurno to ovim jednim koncertom ne mogu niti postati. Oduvijek sam ipak imao veliki respekt prema velikanima ove vrste glazbe, a cijenim sve koji se trude ispuniti mjesta u dvoranama na izvedbama djela klasike. U današnjem vremenu kada prevladavaju cajke i domaći (etno) pop koji trešte iza svakog ugla doista je hrabrost odraditi takav događaj kakav je Mahlerova Osma u Zagreb Areni. Posebno se cijeni činjenica da je ravnatelj Zagrebačke filharmonije Miljenko Puljić imao petlje upustiti se u ovaj projekt kao organizator jer ovakvih iskustava nisu imali nikad ranije. Dobar vjetar u leđa dala je podružnica Zagreb Arena čiji je direktor Tomislav Pervan donio odličnu stratešku procjenu da se ovo treba održati pod njegovim krovom. Bez takve logističke potpore ovaj projekt zasigurno ne bi bio izveden. Oni svoj spomenik dobiti neće, ali ostaje činjenica da su odradili zajedno najveću izvedbu Mahlerove Osme ikad u Hrvatskoj (prema mom saznanju i drugu najveću u svijetu).
Mene je nekako posebno iznenadilo da se ovako veliki projekt koji je čak dobio prizvuk proslave 20 godina nezavisnosti Slovenije i Hrvatske i visoko pokroviteljstvo obaju Predsjednika Republike nije dobio i adekvatnu maksimalnu potporu i tretman projekta visoke državne važnosti. Osim ako se „važnost“ može nazvati nazočnost spomenutih.
U sjeni svega ostala je jedna važna godišnjica – 140 godina naše velike Zagrebačke filharmonije. Meni je to bio glavni osobni motiv za sudjelovanjem. Kako sam imao prilike raditi s njihovim timom na nekim projektima zadnjih godina smatrao sam odličnom prilikom da im se i ja pridružim na obilježavanju njihove velike obljetnice. Iako se to unutar njihovih redova i nije baš osjetilo, ja sam siguran da smo mi iz Gospodara Zabave dali svoj obol da ona protekne doista svečano i da bar nakratko osjete da imaju prijatelje koji cijenje njihov rad.
Sve ovo pišem da zaključim kako sam taj dan doista osjetio taj slogan: I FEEL HARMONIC !
Bar na jedan dan ;)
Doista jedinstveno iskustvo u životu dobiti priliku biti supervizor produkcije na realizaciji Mahlerove Simfonije tisuće u Zagreb Areni. Malo sam surfao po netu prije izvedbe da uopće vidim kakvo je to djelo, koliko ćesto se izvodi i da li je tolika bura oko broja sudionika doista opravdana. Moram reći da je već pregled nekih snimaka na YouTubeu doista impresivan. Daleko veći dojam na mene je ipak ostavio taj skup od 1.135 izvođača u Zagreb Areni (na ljubljansku izvedbu dan prije naše zagrebačke nisam stigao radi obaveza). Moja ekipa iz Gospodara Zabave dala si je doista maksimalno truda da sve štima i klapa na vrijeme na sveopće zadovoljstvo svih. Većih primjedbi na organizaciju nije bilo, a one manje riješene su u vrlo kratkom vremenu.
No, ovaj blog pišem radi nečeg sasvim drugoga. Nikad nisam bio ljubitelj klasike, pa zasigurno to ovim jednim koncertom ne mogu niti postati. Oduvijek sam ipak imao veliki respekt prema velikanima ove vrste glazbe, a cijenim sve koji se trude ispuniti mjesta u dvoranama na izvedbama djela klasike. U današnjem vremenu kada prevladavaju cajke i domaći (etno) pop koji trešte iza svakog ugla doista je hrabrost odraditi takav događaj kakav je Mahlerova Osma u Zagreb Areni. Posebno se cijeni činjenica da je ravnatelj Zagrebačke filharmonije Miljenko Puljić imao petlje upustiti se u ovaj projekt kao organizator jer ovakvih iskustava nisu imali nikad ranije. Dobar vjetar u leđa dala je podružnica Zagreb Arena čiji je direktor Tomislav Pervan donio odličnu stratešku procjenu da se ovo treba održati pod njegovim krovom. Bez takve logističke potpore ovaj projekt zasigurno ne bi bio izveden. Oni svoj spomenik dobiti neće, ali ostaje činjenica da su odradili zajedno najveću izvedbu Mahlerove Osme ikad u Hrvatskoj (prema mom saznanju i drugu najveću u svijetu).
Mene je nekako posebno iznenadilo da se ovako veliki projekt koji je čak dobio prizvuk proslave 20 godina nezavisnosti Slovenije i Hrvatske i visoko pokroviteljstvo obaju Predsjednika Republike nije dobio i adekvatnu maksimalnu potporu i tretman projekta visoke državne važnosti. Osim ako se „važnost“ može nazvati nazočnost spomenutih.
U sjeni svega ostala je jedna važna godišnjica – 140 godina naše velike Zagrebačke filharmonije. Meni je to bio glavni osobni motiv za sudjelovanjem. Kako sam imao prilike raditi s njihovim timom na nekim projektima zadnjih godina smatrao sam odličnom prilikom da im se i ja pridružim na obilježavanju njihove velike obljetnice. Iako se to unutar njihovih redova i nije baš osjetilo, ja sam siguran da smo mi iz Gospodara Zabave dali svoj obol da ona protekne doista svečano i da bar nakratko osjete da imaju prijatelje koji cijenje njihov rad.
Sve ovo pišem da zaključim kako sam taj dan doista osjetio taj slogan: I FEEL HARMONIC !
Bar na jedan dan ;)
Da li je ovo Zagreb, Hrvatska ?
utorak, 22.03.2011.
Iako rijetko pišem ove redove valjda me je trenutna frustrirajuća situacija u Hrvatskoj natjerala da se oglasim s nekoliko redaka na svom blogu. Moram reći nekoliko stvari o prosvjedima Fejsbukovaca, postupku policije u Tkalči neku večer i našem skijaškom šampionu Ivici Kosteliću. Pa, 'ajmo redom.
Kada se prvi puta spomenulo da se preko Facebooka nastoji okupiti narodne mase na prosvjed protiv Vlade mislio sam da je to „još jedan u nizu“. Ustvari, i bio je. Narod se organizirao preko društvenih mreža i organizirao društveni događaj – prosvjed. Legitimno je prosvjedovati, čujemo iz usta svih političara. Svaka čast gospodo, jednostavno rečeno – dali ste ljudima igara, a uzeli im kruha. To tak nebi išlo. Ljudima je kruh važniji od vaših „legitimnih igrica“. No, hajmo o nečem gdje bash ne stojite najbolje – moralu. Ako je legitimno prosvjedovati, nije li moralno odstupiti ako je toliko ljudi PROTIV vas ? Ako ste učinili ozbiljnu povredu svoje dužnosti (zastupanje narodnih interesa) nije li MORALNO odstupiti s vlasti ? Uopće ne vidim razloga da čekate istek 4 godine svog mandata da odstupite s vlasti. Uostalom, osvrnite se unatrag, pogledajte u svojim redovima – bilo je moralnih ljudi koji su to učinili. Danas se o njima ne govori, ali oni i dalje – ŽIVE MORALNO ! Hoćete li vi sutra moći tako ? Pisali smo pisma posredstvom Lesara, slali vam e-mailove da odstupite, prosvjedujemo, prozivamo vas putem oporbe, trošimo svoj objed (jaja) ne bi li bili uvjerljiviji ... što još treba da shvatite da je vašoj vlasti ODZVONILO ZADNJE ZVONO ?! Zatrovat ćete ovaj narod do te mjere da će o politici i političarima doista misliti samo jedno (a u većini to već i sada jest tako) – da ste beskičmenjaci koji samo misle na vlastite interese. Kako ćete voditi politiku ako SVI budu mislili tako ?? Želim vam najiskrenije svima da se što prije (raz)otkriju sve loše rabote koje činite hrvatskom narodu i da vam Remetinec u najskorije vrijeme bude „palača snova“ u kojoj ni san neće biti miran.
Nedjeljno jutro nakon noći u kojoj je Mjesec bio najbliže Zemlji .. u toj toploj vikend zagrebačkoj noći, govorili su mnogi, odvijalo se nekoliko „događaja visokog rizika“ (Facebook prosvjedna šetnja, derbi utakmica Dinamo-Hajduk, koncerti Faithless i Neda Ukraden te anti navijačko (?) praćenje utakmice u kafićima u Radićevoj i Tkalčićevoj ulici). Kako nisam pratio nijedan od spomenutih pomislio sam ujutro da će me na internetu zateći udarne vijesti koliko je toga uništeno, razbijeno i koliko je privedenih. Umjesto toga – Libija i Japan .. Ništa ili tek malo o svemu jučer. Mislio sam da je patka, potražio vijesti i na drugim portalima – no, ništa. Rekao sam u sebi .. možda se i mi znamo veseliti i zabavljati normalno, možda smo naučili mirno prosvjedovati. I taman da ću krenuti dalje, ugledam vijest: Šokantni video: Hrvatski specijalci ne znaju prvu pomoć. Zavezali navijača usred epileptičnog napada! ... Pomislio sam da je nekakva šala. Video me razuvjerio. Tolike sam godine proveo u suradnji s policijom na raznim događanjima da sam navikao maksimalno vjerovati im da znaju šta rade. Ovo me iznenadilo toliko da sam o tome govorio svima cijelu nedjelju i ponedjeljak. Stizale su razne vijesti ... Glasnogovornica PUZ-a: Što očekujete od policajaca, da budu i liječnici? ... Pozadina policijskog skandala: Nije ključno je li glumio epilepsiju. Ključno je - što ako nije? ... i na kraju danas ... EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST: (VIDEO) „Glumio sam napadaj? Onda ću u Hollywood!“ ... I sad ti budi pametan. Nekako me ova predzadnja vuče na tu stranu. OK, policajac nije jednako kao liječnik. Ali, zašto ne dozvoliti da se nekomu pomogne – posebno ako NISI liječnik ? Kako oni mogu prepoznati da li netko „glumi“ ili misli ozbiljno (a na snimci se jasno čuje kako govori da mu „nije dobro“ i djevojka sastrane koja viče „pustite ga, ima epilepsiju“). Ima snimki koje pokazuju da je mladić pokušao udariti policajce nogom, činjenice govore da je bio pijan, policija navodi da ih je grubo vrijeđao .. OK, ali to je dokazivo NAKON incidenta. Tijekom incidenta se događala moguća „borba za život“ (bar tako procjenjuju mnogi imalo educirani laici s kojima sam razgovarao a vidjeli su video iz te noći). Govore to i mnogi povici prolaznika koji su tražili da se mladiću pomogne. Danas na Zagrebancija.Com gledam razgovor s njim i doista ne bih mogao staviti ruku u vatru da je to osoba s kojom četvorica policajaca ne bi izašla na kraj i ako bi mu ruke ostale odvezane, a oni mu pomogli u toj teškoj zdravstvenoj situaciji. Ukratko, šokiran svime šta sam vidio, čuo i pročitao moje povjerenje u policijske djelatnike više nije nimalo toliko sigurno kao do ovog događaja. Da li su to isti oni ljudi koji su nam susjedi kad skinu uniforme nakon radnog vremena ? Da li su to strojevi koji rade svoj posao „by the book“ ili imaju takta za postupanje u ovakvim situacijama ? Policija je nešto što nama realistima znači mir i održavanje poretka. Meni kao profesionalcu ona znači sigurnost zaštite ljudi i imovine na događanjima. Zakon o javnom okupljanju govori o tome. I pravilnik o postupanju policijskih službenika govori nešto o tome. Svi se sjećamo toga i iz filmova – „protect and serve“ (štitim i služim). Ako je pitati mene – mladić je dobio zasluženu kaznu za „remećenje javnog reda i mira“ – kako će biti s policijskim službenicima, njihovim nadležnima, ravnateljem policije, ministrom .. ? Ovo je toliko grubo i neljudski da su otkazi i ostavke najmanje što trebaju (bar) ponuditi hrvatskoj javnosti. Nadam se zbog svih nas, ali i njih da se to više neće ponoviti. I završit ću oštrije – gospodo policajci, narod vas plaća da ih čuvate od ugroze svake vrste. Zaštitite nas, a ne ugoržavajte naše živote !
Naš heroj, naš Ivica, Ivek .. koliko smo slušali o njegovom putu ka uspjehu .. utezi na Mljetu, penjanje na Sljeme, treninzi u inozemstvu uz spavanje u autu, operacije, oporavci .. po lojtrici gor', pa po lojtrici dol' .. smišljali su Ante, Marica, Janica i Ivica te lojtrice toliko dugo da smo već i mi sami htjeli odustati od ideje da će biti svjetski prvak. Toliko vjere i ulaganja nije imao nitko koliko oni sami. Stvarali su povijest hrvatskog skijanja i hrvatskog sporta. Pogledao sam malo – nema slučaja da su i brat i sestra postali svjetski prvaci u bilo kojem sportu ikada na svijetu (nadam se da je točan podatak). I sad ajd, da je to nogomet, košarka, rukomet, vaterpolo, pa i biljar .. još bi nekak' bilo logično za nas Hrvate. Ali, biti prvak i to svjetski u skijanju ?! Huh .. to nikomu nije bilo ni u dugoročnom planu. Slušam ovih dana kako je Ante ljudima koji su došli vidjeti bebu Ivicu govorio iznad kolijevke da će to biti svjetski skijaški prvak. Ali, jel' mogao misliti da će to i ostvariti, da će i Janica biti višestruka svjetska prvakinja ?
Mene pak tišti nekaj drugog .. bio sam dio dočeka Janice na Trgu, nekoliko puta .. ponosan sam na te dočeke i na Janicu koja je sve to postigla. Ona je sve te dočeke doista zaslužila. Zašto to nije zaslužio Ivica ? Uspjeh u muškoj konkurenciji je daleko veći i teži (kaže Ante). Zagreb ga je dočekao s tek nešto navijača u zračnoj luci i organiziranim okupljanjem u njegovom kvartu Gračanima (to je najbolje što sam ikada vidio). Prijem kod predsjednice Vlade i predsjednika Republike mi je sasvim logično i prejeftino za takav uspjeh. Sponzori = 0 bodova. Čak se ni sveprisutnog Bandića ne vidje nigdje (čudno doista). Mala ekipa koja je sudjelovala u tim dočecima sjedila je u kafiću te subote kad je Ivica uzeo veliki kristalni globus i s nevjericom pogledavala u mobitele – hoće li nas zvati ? Odradili smo tolike dočeke, pa iako su teška vremena, sigurni smo bili da se toliko može naći za našeg velikana. Ništa, muk, tišina .. Nitko ne zove, nitko ne najavljuje doček .. Ivice, hvala ti za tvoj veliki uspjeh i sva odricanja u životu ali TVOJ Zagreb – nema love za tvoj veličanstveni doček. Bravo Gračani !
I znate kaj, za kraj – od danas Ivičinu sarmu i špek cijenim još više ;)
Iako rijetko pišem ove redove valjda me je trenutna frustrirajuća situacija u Hrvatskoj natjerala da se oglasim s nekoliko redaka na svom blogu. Moram reći nekoliko stvari o prosvjedima Fejsbukovaca, postupku policije u Tkalči neku večer i našem skijaškom šampionu Ivici Kosteliću. Pa, 'ajmo redom.
Kada se prvi puta spomenulo da se preko Facebooka nastoji okupiti narodne mase na prosvjed protiv Vlade mislio sam da je to „još jedan u nizu“. Ustvari, i bio je. Narod se organizirao preko društvenih mreža i organizirao društveni događaj – prosvjed. Legitimno je prosvjedovati, čujemo iz usta svih političara. Svaka čast gospodo, jednostavno rečeno – dali ste ljudima igara, a uzeli im kruha. To tak nebi išlo. Ljudima je kruh važniji od vaših „legitimnih igrica“. No, hajmo o nečem gdje bash ne stojite najbolje – moralu. Ako je legitimno prosvjedovati, nije li moralno odstupiti ako je toliko ljudi PROTIV vas ? Ako ste učinili ozbiljnu povredu svoje dužnosti (zastupanje narodnih interesa) nije li MORALNO odstupiti s vlasti ? Uopće ne vidim razloga da čekate istek 4 godine svog mandata da odstupite s vlasti. Uostalom, osvrnite se unatrag, pogledajte u svojim redovima – bilo je moralnih ljudi koji su to učinili. Danas se o njima ne govori, ali oni i dalje – ŽIVE MORALNO ! Hoćete li vi sutra moći tako ? Pisali smo pisma posredstvom Lesara, slali vam e-mailove da odstupite, prosvjedujemo, prozivamo vas putem oporbe, trošimo svoj objed (jaja) ne bi li bili uvjerljiviji ... što još treba da shvatite da je vašoj vlasti ODZVONILO ZADNJE ZVONO ?! Zatrovat ćete ovaj narod do te mjere da će o politici i političarima doista misliti samo jedno (a u većini to već i sada jest tako) – da ste beskičmenjaci koji samo misle na vlastite interese. Kako ćete voditi politiku ako SVI budu mislili tako ?? Želim vam najiskrenije svima da se što prije (raz)otkriju sve loše rabote koje činite hrvatskom narodu i da vam Remetinec u najskorije vrijeme bude „palača snova“ u kojoj ni san neće biti miran.
Nedjeljno jutro nakon noći u kojoj je Mjesec bio najbliže Zemlji .. u toj toploj vikend zagrebačkoj noći, govorili su mnogi, odvijalo se nekoliko „događaja visokog rizika“ (Facebook prosvjedna šetnja, derbi utakmica Dinamo-Hajduk, koncerti Faithless i Neda Ukraden te anti navijačko (?) praćenje utakmice u kafićima u Radićevoj i Tkalčićevoj ulici). Kako nisam pratio nijedan od spomenutih pomislio sam ujutro da će me na internetu zateći udarne vijesti koliko je toga uništeno, razbijeno i koliko je privedenih. Umjesto toga – Libija i Japan .. Ništa ili tek malo o svemu jučer. Mislio sam da je patka, potražio vijesti i na drugim portalima – no, ništa. Rekao sam u sebi .. možda se i mi znamo veseliti i zabavljati normalno, možda smo naučili mirno prosvjedovati. I taman da ću krenuti dalje, ugledam vijest: Šokantni video: Hrvatski specijalci ne znaju prvu pomoć. Zavezali navijača usred epileptičnog napada! ... Pomislio sam da je nekakva šala. Video me razuvjerio. Tolike sam godine proveo u suradnji s policijom na raznim događanjima da sam navikao maksimalno vjerovati im da znaju šta rade. Ovo me iznenadilo toliko da sam o tome govorio svima cijelu nedjelju i ponedjeljak. Stizale su razne vijesti ... Glasnogovornica PUZ-a: Što očekujete od policajaca, da budu i liječnici? ... Pozadina policijskog skandala: Nije ključno je li glumio epilepsiju. Ključno je - što ako nije? ... i na kraju danas ... EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST: (VIDEO) „Glumio sam napadaj? Onda ću u Hollywood!“ ... I sad ti budi pametan. Nekako me ova predzadnja vuče na tu stranu. OK, policajac nije jednako kao liječnik. Ali, zašto ne dozvoliti da se nekomu pomogne – posebno ako NISI liječnik ? Kako oni mogu prepoznati da li netko „glumi“ ili misli ozbiljno (a na snimci se jasno čuje kako govori da mu „nije dobro“ i djevojka sastrane koja viče „pustite ga, ima epilepsiju“). Ima snimki koje pokazuju da je mladić pokušao udariti policajce nogom, činjenice govore da je bio pijan, policija navodi da ih je grubo vrijeđao .. OK, ali to je dokazivo NAKON incidenta. Tijekom incidenta se događala moguća „borba za život“ (bar tako procjenjuju mnogi imalo educirani laici s kojima sam razgovarao a vidjeli su video iz te noći). Govore to i mnogi povici prolaznika koji su tražili da se mladiću pomogne. Danas na Zagrebancija.Com gledam razgovor s njim i doista ne bih mogao staviti ruku u vatru da je to osoba s kojom četvorica policajaca ne bi izašla na kraj i ako bi mu ruke ostale odvezane, a oni mu pomogli u toj teškoj zdravstvenoj situaciji. Ukratko, šokiran svime šta sam vidio, čuo i pročitao moje povjerenje u policijske djelatnike više nije nimalo toliko sigurno kao do ovog događaja. Da li su to isti oni ljudi koji su nam susjedi kad skinu uniforme nakon radnog vremena ? Da li su to strojevi koji rade svoj posao „by the book“ ili imaju takta za postupanje u ovakvim situacijama ? Policija je nešto što nama realistima znači mir i održavanje poretka. Meni kao profesionalcu ona znači sigurnost zaštite ljudi i imovine na događanjima. Zakon o javnom okupljanju govori o tome. I pravilnik o postupanju policijskih službenika govori nešto o tome. Svi se sjećamo toga i iz filmova – „protect and serve“ (štitim i služim). Ako je pitati mene – mladić je dobio zasluženu kaznu za „remećenje javnog reda i mira“ – kako će biti s policijskim službenicima, njihovim nadležnima, ravnateljem policije, ministrom .. ? Ovo je toliko grubo i neljudski da su otkazi i ostavke najmanje što trebaju (bar) ponuditi hrvatskoj javnosti. Nadam se zbog svih nas, ali i njih da se to više neće ponoviti. I završit ću oštrije – gospodo policajci, narod vas plaća da ih čuvate od ugroze svake vrste. Zaštitite nas, a ne ugoržavajte naše živote !
Naš heroj, naš Ivica, Ivek .. koliko smo slušali o njegovom putu ka uspjehu .. utezi na Mljetu, penjanje na Sljeme, treninzi u inozemstvu uz spavanje u autu, operacije, oporavci .. po lojtrici gor', pa po lojtrici dol' .. smišljali su Ante, Marica, Janica i Ivica te lojtrice toliko dugo da smo već i mi sami htjeli odustati od ideje da će biti svjetski prvak. Toliko vjere i ulaganja nije imao nitko koliko oni sami. Stvarali su povijest hrvatskog skijanja i hrvatskog sporta. Pogledao sam malo – nema slučaja da su i brat i sestra postali svjetski prvaci u bilo kojem sportu ikada na svijetu (nadam se da je točan podatak). I sad ajd, da je to nogomet, košarka, rukomet, vaterpolo, pa i biljar .. još bi nekak' bilo logično za nas Hrvate. Ali, biti prvak i to svjetski u skijanju ?! Huh .. to nikomu nije bilo ni u dugoročnom planu. Slušam ovih dana kako je Ante ljudima koji su došli vidjeti bebu Ivicu govorio iznad kolijevke da će to biti svjetski skijaški prvak. Ali, jel' mogao misliti da će to i ostvariti, da će i Janica biti višestruka svjetska prvakinja ?
Mene pak tišti nekaj drugog .. bio sam dio dočeka Janice na Trgu, nekoliko puta .. ponosan sam na te dočeke i na Janicu koja je sve to postigla. Ona je sve te dočeke doista zaslužila. Zašto to nije zaslužio Ivica ? Uspjeh u muškoj konkurenciji je daleko veći i teži (kaže Ante). Zagreb ga je dočekao s tek nešto navijača u zračnoj luci i organiziranim okupljanjem u njegovom kvartu Gračanima (to je najbolje što sam ikada vidio). Prijem kod predsjednice Vlade i predsjednika Republike mi je sasvim logično i prejeftino za takav uspjeh. Sponzori = 0 bodova. Čak se ni sveprisutnog Bandića ne vidje nigdje (čudno doista). Mala ekipa koja je sudjelovala u tim dočecima sjedila je u kafiću te subote kad je Ivica uzeo veliki kristalni globus i s nevjericom pogledavala u mobitele – hoće li nas zvati ? Odradili smo tolike dočeke, pa iako su teška vremena, sigurni smo bili da se toliko može naći za našeg velikana. Ništa, muk, tišina .. Nitko ne zove, nitko ne najavljuje doček .. Ivice, hvala ti za tvoj veliki uspjeh i sva odricanja u životu ali TVOJ Zagreb – nema love za tvoj veličanstveni doček. Bravo Gračani !
I znate kaj, za kraj – od danas Ivičinu sarmu i špek cijenim još više ;)
Rijetka povijesna prilika
srijeda, 14.07.2010.
Rijetko kada imate priliku stvarati povijest. Obično se u knjigama o povijesti nalaze neki likovi koji su osvojili svijet, izumili nešto vrlo veliko, pokrenuli ratove ili ih završili. Da li se tu nalaze oni mali ljudi koji neko područje učine jednostavnijim, uređenijim .. ? Rijetko.
Baš takvu rijetku povijesnu priliku (oprostite što to u današnje vrijeme već nazivam povijesnim, ali tako se doima) imali su prije koji dan ljudi iz struke potaknuti od nekolicine nevladinih udruga kako bi uredili pitanje humanitarnih projekata. Prvi puta su se za zajedničkim stolom okupili mnogi koji su uključeni u realizaciju hum.projekata kojih je od rata na ovamo doista jako mnogo. Potreba zajednice da neprofitnim djelovanjem nadomjesti ono što vladin sektor nije uspio ili ne vidi dovoljno kroz organizaciju takvih događanja svakim danom postaje i prilika mnogima koji u tome vide brzu zaradu. Nažalost, u takvim prilikama novac nikada ne vidi potrebite. Ćesto se takve prigode organiziraju radi nečije vlastite promocije, boljeg imagea u javnosti, stjecanja nekih društvenih bodova. Problematika ovoga je doista toliko velika da kad bih je sada načeo možda bih napisao i knjigu. Osobno sam organizirao i sudjelovao u desecima takvih projekata, a da u najvećoj mjeri za to nisam uzeo ni kune (ili dobio samo za neke najosnovnije troškove). Ni danas ne razumijem sve one koji uzimaju honorare, traže i uvjetuju promociju na određenom nivou, inzistiraju na isticanju logotipa. Uvjeta je ispada nekada više od onih kojima je pomoć potrebna.
Baš radi takvih negativnih pojava u humanitarnim projektima okupili su se čelni ljudi struke, vladin sektor i neprofitne organizacije koje se ćesto u javnosti pojavljuju s takvim aktivnostima kako bi sami odredili pravila ponašanja, moralna načela i definirali profesionalne okvire kao preporuku svima koji žele korektno i transparentno realizirati iste. Atmosfera, zanos i oduševljenje tematikom na sastanku je bila doista osjetna u zraku. Nazočni su iznijeli svoje stavove, mišljenja i iskustva, a dogovoreno je da se već u rujnu krene s konkretnijim odlukama i definicijama okvira profesionalnog djelovanja. Kako je ljetni termin učinio svoje, pa nisu bili nazočni svi pozvani, sastavljen je zapisnik koji je dostavljen svima uz napomenu da se vidimo u rujnu.
Siguran sam da potezom da su po prvi puta sve takve instance djelovanja humanitarnih projekata sjedile za istim stolom i otvoreno razgovarale možemo u budućnosti samo učiniti još više koristi onima kojima su sredstva koja se prikupljaju namijenjena. Vjerujem u to da smo učinili povijesni korak o kojem će javnost donijeti samo pozitivno mišljenje.
Rijetko kada imate priliku stvarati povijest. Obično se u knjigama o povijesti nalaze neki likovi koji su osvojili svijet, izumili nešto vrlo veliko, pokrenuli ratove ili ih završili. Da li se tu nalaze oni mali ljudi koji neko područje učine jednostavnijim, uređenijim .. ? Rijetko.
Baš takvu rijetku povijesnu priliku (oprostite što to u današnje vrijeme već nazivam povijesnim, ali tako se doima) imali su prije koji dan ljudi iz struke potaknuti od nekolicine nevladinih udruga kako bi uredili pitanje humanitarnih projekata. Prvi puta su se za zajedničkim stolom okupili mnogi koji su uključeni u realizaciju hum.projekata kojih je od rata na ovamo doista jako mnogo. Potreba zajednice da neprofitnim djelovanjem nadomjesti ono što vladin sektor nije uspio ili ne vidi dovoljno kroz organizaciju takvih događanja svakim danom postaje i prilika mnogima koji u tome vide brzu zaradu. Nažalost, u takvim prilikama novac nikada ne vidi potrebite. Ćesto se takve prigode organiziraju radi nečije vlastite promocije, boljeg imagea u javnosti, stjecanja nekih društvenih bodova. Problematika ovoga je doista toliko velika da kad bih je sada načeo možda bih napisao i knjigu. Osobno sam organizirao i sudjelovao u desecima takvih projekata, a da u najvećoj mjeri za to nisam uzeo ni kune (ili dobio samo za neke najosnovnije troškove). Ni danas ne razumijem sve one koji uzimaju honorare, traže i uvjetuju promociju na određenom nivou, inzistiraju na isticanju logotipa. Uvjeta je ispada nekada više od onih kojima je pomoć potrebna.
Baš radi takvih negativnih pojava u humanitarnim projektima okupili su se čelni ljudi struke, vladin sektor i neprofitne organizacije koje se ćesto u javnosti pojavljuju s takvim aktivnostima kako bi sami odredili pravila ponašanja, moralna načela i definirali profesionalne okvire kao preporuku svima koji žele korektno i transparentno realizirati iste. Atmosfera, zanos i oduševljenje tematikom na sastanku je bila doista osjetna u zraku. Nazočni su iznijeli svoje stavove, mišljenja i iskustva, a dogovoreno je da se već u rujnu krene s konkretnijim odlukama i definicijama okvira profesionalnog djelovanja. Kako je ljetni termin učinio svoje, pa nisu bili nazočni svi pozvani, sastavljen je zapisnik koji je dostavljen svima uz napomenu da se vidimo u rujnu.
Siguran sam da potezom da su po prvi puta sve takve instance djelovanja humanitarnih projekata sjedile za istim stolom i otvoreno razgovarale možemo u budućnosti samo učiniti još više koristi onima kojima su sredstva koja se prikupljaju namijenjena. Vjerujem u to da smo učinili povijesni korak o kojem će javnost donijeti samo pozitivno mišljenje.
Taj čudesni TED
nedjelja, 09.05.2010.
Ideje vrijedne širenja – slogan je koji stoji uz taj jedinstveni događaj. Ništa ni približno slično, ništa toliko vrijedno i ništa toliko otvoreno nisam doživio i radio. Iza nas je prvi hrvatski TEDx, a već se govori o slijedećima. Ljudi, ideje, saznanja, nova poznanstva .. nemoguće je koliko toga stane u samo jedan dan. Moje znanje napredovalo je korištenjem Google Docsa i Fejsa koji je dosad bio samo zabava. Dajem si za pravo i malo komentirati sve to skupa. Ljudi koji su bili predavači .. ne znam da li je u tako malo vremena moglo bolje. Željko nas je doista još jednom ugodno iznenadio iako je bilo gusto na kraju. Marko je odabrao odličnu tehničku ekipu i moram si priznati da nikad nisam radio s toliko ambicioznih i educiranih mladih ljudi koji doista funkcioniraju kao TEAM. Bravo Marko, hvala Marko. Ma, sad bi me zasigurno krenulo da nastavim, ali onda bih potrošio dosta redova, prostora, riknula bi tastatura, ugasio s komp, javili bi mi da sam iskoristio free web space ..
Ljudi, ako još niste, prijavite se na slijedeći TEDx. Morate biti tamo !
p.s. premalo mjesta za tako VELIKI događaj ..
Ideje vrijedne širenja – slogan je koji stoji uz taj jedinstveni događaj. Ništa ni približno slično, ništa toliko vrijedno i ništa toliko otvoreno nisam doživio i radio. Iza nas je prvi hrvatski TEDx, a već se govori o slijedećima. Ljudi, ideje, saznanja, nova poznanstva .. nemoguće je koliko toga stane u samo jedan dan. Moje znanje napredovalo je korištenjem Google Docsa i Fejsa koji je dosad bio samo zabava. Dajem si za pravo i malo komentirati sve to skupa. Ljudi koji su bili predavači .. ne znam da li je u tako malo vremena moglo bolje. Željko nas je doista još jednom ugodno iznenadio iako je bilo gusto na kraju. Marko je odabrao odličnu tehničku ekipu i moram si priznati da nikad nisam radio s toliko ambicioznih i educiranih mladih ljudi koji doista funkcioniraju kao TEAM. Bravo Marko, hvala Marko. Ma, sad bi me zasigurno krenulo da nastavim, ali onda bih potrošio dosta redova, prostora, riknula bi tastatura, ugasio s komp, javili bi mi da sam iskoristio free web space ..
Ljudi, ako još niste, prijavite se na slijedeći TEDx. Morate biti tamo !
p.s. premalo mjesta za tako VELIKI događaj ..
Uskrs 2010.
subota, 03.04.2010.
Doista se ove godine nešto i ne osjeća taj uskrsni duh koji uvijek donosi - radost i veselje uskrsnuća. Ove godine svi strepimo hoće li Lijepa Naša uskrsnuti iz nekog učmalog i uspavanog stanja. Kada smo je prošle godine šokerom tipa Ivo2009 uspavali, mislili smo da ćemo je medvjedicom tipa Jaca2010 vratiti u život. Dodali smo joj lijek tipa Pahorko, te promijenili stanara na vrhu brda. Svi preduvjeti su ispunjeni, ali - medvjedica je produljila zimski san. Zeznula nas sve.
Naravno, sve su nade sada splasnule. Nema veselja. Nema pravog Uskrsa. Brojka 317625 postala je poznata ne po tome što ju je nosila Severina na CroAporteru nego zato jer smo toliko ljudskih nada u oporavak poslali na burzu. Možda nas spasi sezona koja nailazi, ali šta će biti nakon nje kad se svi vrate na burzu? Dok bude trajao sezonski optimizam zapošljavanja mnoge će tvrtke zatvoriti svoja vrata i poslati radnike na burzu. Kad završi sezona na burzi će im se pridružiti i sezonci.
Pazi sad malo istraživanja (čitaj: googlanja). Riječ "pisanica" spominje se oko 63 tisuće puta. Riječ "šunka" spominje se oko 414 tisuća puta. Riječ "uskrs" spominje se oko 678 tisuća puta. Riječ "otkaz" spominje se oko 707 tisuća puta. Riječ "sindikati" spominje se oko 777 tisuća puta. A riječ "BURZA" spominje se oko 4 milijuna i 460 tisuća puta. (Upisano u Google i tražene samo stranice na HR jeziku) Kako sad da mislimo i osjećamo Uskrs ???
U doba kada svi nešto rade i nitko ništa ne radi mi bi se trebali posvetiti radosti i veselju. Ma, fućkam ti ja takvo veselje.
U zadnjih nekoliko mjeseci ponovo sam osjetio da se nikome ne radi baš previše. Krajem prošle godine trošilo se gotovo kao da i nije recesija. U mojoj okolini sam ćesto nailazio na ljude kojima je doista potreban šoker da ih se pokrene, potrebno je vikati na njih, potrebno je uvjeriti ih da je - bitno raditi. Nekima je pomoglo, nekima nije.
Ja sam nedavno "raskinuo poslovni odnos djelatnika" u firmi gdje sam radio. Grubo bi bilo reći da sam dobio ili dao otkaz, ali kako nisam osjetio da se stvari pokreću i da ih voda nosi, odluka je bila uzajamna - svako na svoju stranu. Sada krećem u vlastiti projekt i nadam se da će to biti posljednja promjena u mojim poslovnim vodama.
Moj Uskrs doma će biti radni. Ove godine s veseljem pripremam pisanice, kuham šunku i nosim je u pekaru da je spreme u kruhu, ukrašavam stol .. Ostatak vremena odmaram i pripremam projekte koji me vesele i koji daju nadu da će RAD nadvladati ovu realnost hrvatskog NErada.
Želim Vam svima SRETAN i veseli Uskrs uz obilan blagdanski stol i drage članove obitelji i prijatelje.
Doista se ove godine nešto i ne osjeća taj uskrsni duh koji uvijek donosi - radost i veselje uskrsnuća. Ove godine svi strepimo hoće li Lijepa Naša uskrsnuti iz nekog učmalog i uspavanog stanja. Kada smo je prošle godine šokerom tipa Ivo2009 uspavali, mislili smo da ćemo je medvjedicom tipa Jaca2010 vratiti u život. Dodali smo joj lijek tipa Pahorko, te promijenili stanara na vrhu brda. Svi preduvjeti su ispunjeni, ali - medvjedica je produljila zimski san. Zeznula nas sve.
Naravno, sve su nade sada splasnule. Nema veselja. Nema pravog Uskrsa. Brojka 317625 postala je poznata ne po tome što ju je nosila Severina na CroAporteru nego zato jer smo toliko ljudskih nada u oporavak poslali na burzu. Možda nas spasi sezona koja nailazi, ali šta će biti nakon nje kad se svi vrate na burzu? Dok bude trajao sezonski optimizam zapošljavanja mnoge će tvrtke zatvoriti svoja vrata i poslati radnike na burzu. Kad završi sezona na burzi će im se pridružiti i sezonci.
Pazi sad malo istraživanja (čitaj: googlanja). Riječ "pisanica" spominje se oko 63 tisuće puta. Riječ "šunka" spominje se oko 414 tisuća puta. Riječ "uskrs" spominje se oko 678 tisuća puta. Riječ "otkaz" spominje se oko 707 tisuća puta. Riječ "sindikati" spominje se oko 777 tisuća puta. A riječ "BURZA" spominje se oko 4 milijuna i 460 tisuća puta. (Upisano u Google i tražene samo stranice na HR jeziku) Kako sad da mislimo i osjećamo Uskrs ???
U doba kada svi nešto rade i nitko ništa ne radi mi bi se trebali posvetiti radosti i veselju. Ma, fućkam ti ja takvo veselje.
U zadnjih nekoliko mjeseci ponovo sam osjetio da se nikome ne radi baš previše. Krajem prošle godine trošilo se gotovo kao da i nije recesija. U mojoj okolini sam ćesto nailazio na ljude kojima je doista potreban šoker da ih se pokrene, potrebno je vikati na njih, potrebno je uvjeriti ih da je - bitno raditi. Nekima je pomoglo, nekima nije.
Ja sam nedavno "raskinuo poslovni odnos djelatnika" u firmi gdje sam radio. Grubo bi bilo reći da sam dobio ili dao otkaz, ali kako nisam osjetio da se stvari pokreću i da ih voda nosi, odluka je bila uzajamna - svako na svoju stranu. Sada krećem u vlastiti projekt i nadam se da će to biti posljednja promjena u mojim poslovnim vodama.
Moj Uskrs doma će biti radni. Ove godine s veseljem pripremam pisanice, kuham šunku i nosim je u pekaru da je spreme u kruhu, ukrašavam stol .. Ostatak vremena odmaram i pripremam projekte koji me vesele i koji daju nadu da će RAD nadvladati ovu realnost hrvatskog NErada.
Želim Vam svima SRETAN i veseli Uskrs uz obilan blagdanski stol i drage članove obitelji i prijatelje.
Licensing Bandich
ponedjeljak, 28.12.2009.
Evo više od godinu dana nisam slova napisao. Godina je to koja je još malo iza mene, a bila je doista - godina preokreta. Nakon 11,5 godina stalno sam zaposlen. Nakon više od 15 godina rekao sam - zbogom gradske manifestacije. U dobroj mjeri odmaknuo sam se i od showbusinessa. Velika zahvala ide mom dragom prijatelju i direktoru koji se odlučio na potez da me uzme u "kreativnu ekipu".
No, razlog da sam ipak odlučio nešto tipkati, a da se i ova godina obilježi jednim blogom su - izbori. Ono što je ada prvi krug, a obilježit će ovu godinu. Samo ukratko: na lokalnim izborima Bandić opet postaje gradonačelnik, Sanader podnio ostavku, odlazi i Primorac iz Vlade, Vidošević objavljuje nezavisnu kandidaturu za predsjednika pa ga bace iz HDZ-a, isto to radi i Primorac i on leti iz HDZ-a, na stranačkim izborima SDP odabire Josipovića, nešto kasnije Bandić objavljuje kandidaturu i SDP ga isključuje iz članstva, za predsjednika se kandidiraju Alka Vuica i Ante Gotovac ... nakon najdosadnije i najsuzdržanije kampanje završi prvi krug, a dalje idu: Bandić i Josipović.
Da mi je sve ovo netko pričao, da sam spavao tijekom 2009-te rekao bih da - laže ! Nasmijao bih se i rekao da ima dobru maštu. Ali, sudjelovao sam i ja na tim izborima. Skoro cijeli dan bio sam - promatrač. Promatrao sam kako ljudi ulaze, izlaze, glasaju .. bio sam čak i u kućama nekih koji nisu mogli opravdano, a željeli su glasati. Želim s vama u ovom blogu podijeliti njihovo mišljenje i "komentar" koji sam doživio jutros u tramvaju na putu na posao.
Ukupno sam "obišao" šest glasača koji su fizički, tjelesno ili svojom starosti spriječeni osobno nazočiti glasanju na biračkom mjestu. Samnom su krenula dva jako mlada člana biračkog odbora potpuno svjesni da time nekome čine veliku radost, čast i ponos da su mogli glasati. Iznenadili su me svojim pristupom i razmišljanjem, jer je danas malo takvih među mladima. Ulazeći u prvu kuću dočekala nas je moja susjeda koju poznajem od malih nogu. Kako je nisam vidio dugo, mislio sam da je nema među živima. Ipak sin je na biračkom mjestu kada je glasao izrazio da ona ima želju glasati. Bila je sasvim odlučna i čak javno izjavila za koga NE ŽELI glasati. Upozorili smo je da je glasanje tajno, a onda je ona odlučno uhvatila olovku, zaokružila svog kandidata i presavinula listić. Kad smo odlazili, rekla nam je prema vratima: Nadam se da će pobijediti pošten čovjek za našu Hrvatsku. To je bilo lako. Slijedeća je bila moja prva susjeda koju je sin ostavio da doma - umire. Odmetnuo se blesan iz grada, majci preoteo mirovinu, živi od iste, a njoj plaća račune i na kapaljku šalje novac. Hranu joj donose iz javne kuhinje utorkom, četvrtkom i subotom. Zamislite staru osobu koja jedva hoda, slabo čuje i vidi samu u stanu, s malo novca, bez pomoći i 3 puta tjedno - nekom hranom. Ona je cijeli tjedan mene pitala kad dolazimo. Glasala je, odlučno, znala je za koga. Plakala je na odlasku. Bilo je to jedino glasanje u 10 godina. Slijedeći je bio gospodin do kojeg smo morali autom, jer je na brdu. I on je znao za koga glasati, jer se, kaže, informira po cijele dane kroz razne medije. Ponudili su nas da ostanemo na ručku, a mi smo se zahvalili da imamo još drugih za obići. Navečer, otišli smo najprije u stan jednog potpuno nepokretnog čini se mladog čovjeka, primili su nas majka i sestra. On ne može govoriti, jedva radi neke pokrete, a komunicira s njima putem posebne tastature i računala. Potpuno je svjestan, informiran i znao je za koga će glasati. Nas trojica do slijedećeg glasača nismo progovorili gotovo niti riječ koliko smo bili u šoku. Stariji gospodin je slijedeći glasač .. on je glasno vikao da "tko je stavio tog lopova Bandića na listić zaslužuje ... (ne smijem to ni napisati)". Zaokružio je i mi smo uz njegove povike otišli dalje. Zadnji je bio stariji gospodin koji se teško kreće. S njim smo lijepo porpičali, a kako se teško kreće, njegova je supruga zamolila da dođemo kako bi on mogao glasati. Rekao je da nije propustio nijedne izbore u Hrvatskoj. Vratili smo se na biračko mjesto, ubacili listiće, ali nas trojica više o tom obilasku nismo rekli niti riječ.
Svjesni smo bili koliko je to njima značilo.
Rezultati u ponoć .. dalje idu Josipović i Bandić. Šok. Jedva sam zaspao ..
Ujutro se ukrcavam u tramvaj, jedanaestica s Kvatrića do Draškovićeve. Svaki dan idem tim putem, ali NIKAD nisam doživio toliku tišinu u tramvaju. Čak se i vidjelo da su neki zajedno, pa znam da bi bar pričali. Ništa. Ni jedna riječ. Pogledi tupo u prazninu, čak ne prate kuda se vozimo ili šta je vani. Drugi u pod. .. NITKO ne čita jutarnje novine. Osjeća se neki nelagodan ugođaj .. Pitao sam se: jesu li u šoku od "demokracije" koja se dogodila te noći ?
Još 2005. godine radio sam s Duškom Ljuštinom kampanju za Milana Bandića i tada smo gotovo osvojili 50%+1 glas i skoro imali većinu u Skupštini. Čak su to proglasili najboljom kampanjom u modernoj Hrvatskoj. I danas sam ponosan da sam bio dio toga. Doista sam vjerovao Bandiću, doista sam osjetio da je on pravi, doista me uvjerio da je najbolje rješenje za Zagreb. Od tada se mnogo toga promijenilo. "Morali" smo napredovati, a taj napredak će plaćati i naši praunuci. Bandić je oko sebe stvorio krug ljudi o kojima je ovisan, koji ga "održavaju na životu". Ja sam izvisio - od Duška Ljuštine, od Jelene Pavičić Vukičević, od Milana Bandića .. Obećanja ludom radovanja. Rekli su, dobit ćeš posao jer vrijedno radiš svoj posao. Govorili su: Mlad si, treba ti pomoći. Spominjali ugovore, angažmane .. A dan danas imam popis svega šta su dužni, a rekli platiti. Odradio sam brdo "gratis" angažmana. Honorari koje sam dobio tijekom godina su kad se zbroje nedovoljni uloženom trudu, vremenu i daleko od profesionalnih.
Sada taj isti Bandić i ta cijela svita oko njega - gura u drugi krug predsjedničkih izbora.
Doista je degutantno spominjati vam sada ovdje šta bi sve mogao, jer ću to ostaviti za neke institucije koje se time mogu pozabaviti ozbiljnije. Ne znam ni da li bi to pomoglo kad čovjek mirno šeta državom i dijasporom noseći "teret" 200-tinjak kaznenih prijava. Umor na njegovom licu, neuravnoteženost ekipe oko njega, te sada već bolesno ponavljanje istih fraznih izjava postaje - zamorno.
Mislim si - hoće li pametniji ispasti NAROD ili BANDIĆ u drugom krugu .. Svaka čast prof.Josipoviću (za kojeg i osobno glasam), ali nadam se da se Bandić neće uskoro pojaviti na mlijeku, šalicama i PAŠTETI (kao na posljednjim izborima Jadranka Kosor, prema riječima sadašnjeg predsjednika Mesića) jer pazite - on već ima energetsko piće i kobase s potpisom.
Bože čuvaj Hrvatsku, naš dragi dom !
Evo više od godinu dana nisam slova napisao. Godina je to koja je još malo iza mene, a bila je doista - godina preokreta. Nakon 11,5 godina stalno sam zaposlen. Nakon više od 15 godina rekao sam - zbogom gradske manifestacije. U dobroj mjeri odmaknuo sam se i od showbusinessa. Velika zahvala ide mom dragom prijatelju i direktoru koji se odlučio na potez da me uzme u "kreativnu ekipu".
No, razlog da sam ipak odlučio nešto tipkati, a da se i ova godina obilježi jednim blogom su - izbori. Ono što je ada prvi krug, a obilježit će ovu godinu. Samo ukratko: na lokalnim izborima Bandić opet postaje gradonačelnik, Sanader podnio ostavku, odlazi i Primorac iz Vlade, Vidošević objavljuje nezavisnu kandidaturu za predsjednika pa ga bace iz HDZ-a, isto to radi i Primorac i on leti iz HDZ-a, na stranačkim izborima SDP odabire Josipovića, nešto kasnije Bandić objavljuje kandidaturu i SDP ga isključuje iz članstva, za predsjednika se kandidiraju Alka Vuica i Ante Gotovac ... nakon najdosadnije i najsuzdržanije kampanje završi prvi krug, a dalje idu: Bandić i Josipović.
Da mi je sve ovo netko pričao, da sam spavao tijekom 2009-te rekao bih da - laže ! Nasmijao bih se i rekao da ima dobru maštu. Ali, sudjelovao sam i ja na tim izborima. Skoro cijeli dan bio sam - promatrač. Promatrao sam kako ljudi ulaze, izlaze, glasaju .. bio sam čak i u kućama nekih koji nisu mogli opravdano, a željeli su glasati. Želim s vama u ovom blogu podijeliti njihovo mišljenje i "komentar" koji sam doživio jutros u tramvaju na putu na posao.
Ukupno sam "obišao" šest glasača koji su fizički, tjelesno ili svojom starosti spriječeni osobno nazočiti glasanju na biračkom mjestu. Samnom su krenula dva jako mlada člana biračkog odbora potpuno svjesni da time nekome čine veliku radost, čast i ponos da su mogli glasati. Iznenadili su me svojim pristupom i razmišljanjem, jer je danas malo takvih među mladima. Ulazeći u prvu kuću dočekala nas je moja susjeda koju poznajem od malih nogu. Kako je nisam vidio dugo, mislio sam da je nema među živima. Ipak sin je na biračkom mjestu kada je glasao izrazio da ona ima želju glasati. Bila je sasvim odlučna i čak javno izjavila za koga NE ŽELI glasati. Upozorili smo je da je glasanje tajno, a onda je ona odlučno uhvatila olovku, zaokružila svog kandidata i presavinula listić. Kad smo odlazili, rekla nam je prema vratima: Nadam se da će pobijediti pošten čovjek za našu Hrvatsku. To je bilo lako. Slijedeća je bila moja prva susjeda koju je sin ostavio da doma - umire. Odmetnuo se blesan iz grada, majci preoteo mirovinu, živi od iste, a njoj plaća račune i na kapaljku šalje novac. Hranu joj donose iz javne kuhinje utorkom, četvrtkom i subotom. Zamislite staru osobu koja jedva hoda, slabo čuje i vidi samu u stanu, s malo novca, bez pomoći i 3 puta tjedno - nekom hranom. Ona je cijeli tjedan mene pitala kad dolazimo. Glasala je, odlučno, znala je za koga. Plakala je na odlasku. Bilo je to jedino glasanje u 10 godina. Slijedeći je bio gospodin do kojeg smo morali autom, jer je na brdu. I on je znao za koga glasati, jer se, kaže, informira po cijele dane kroz razne medije. Ponudili su nas da ostanemo na ručku, a mi smo se zahvalili da imamo još drugih za obići. Navečer, otišli smo najprije u stan jednog potpuno nepokretnog čini se mladog čovjeka, primili su nas majka i sestra. On ne može govoriti, jedva radi neke pokrete, a komunicira s njima putem posebne tastature i računala. Potpuno je svjestan, informiran i znao je za koga će glasati. Nas trojica do slijedećeg glasača nismo progovorili gotovo niti riječ koliko smo bili u šoku. Stariji gospodin je slijedeći glasač .. on je glasno vikao da "tko je stavio tog lopova Bandića na listić zaslužuje ... (ne smijem to ni napisati)". Zaokružio je i mi smo uz njegove povike otišli dalje. Zadnji je bio stariji gospodin koji se teško kreće. S njim smo lijepo porpičali, a kako se teško kreće, njegova je supruga zamolila da dođemo kako bi on mogao glasati. Rekao je da nije propustio nijedne izbore u Hrvatskoj. Vratili smo se na biračko mjesto, ubacili listiće, ali nas trojica više o tom obilasku nismo rekli niti riječ.
Svjesni smo bili koliko je to njima značilo.
Rezultati u ponoć .. dalje idu Josipović i Bandić. Šok. Jedva sam zaspao ..
Ujutro se ukrcavam u tramvaj, jedanaestica s Kvatrića do Draškovićeve. Svaki dan idem tim putem, ali NIKAD nisam doživio toliku tišinu u tramvaju. Čak se i vidjelo da su neki zajedno, pa znam da bi bar pričali. Ništa. Ni jedna riječ. Pogledi tupo u prazninu, čak ne prate kuda se vozimo ili šta je vani. Drugi u pod. .. NITKO ne čita jutarnje novine. Osjeća se neki nelagodan ugođaj .. Pitao sam se: jesu li u šoku od "demokracije" koja se dogodila te noći ?
Još 2005. godine radio sam s Duškom Ljuštinom kampanju za Milana Bandića i tada smo gotovo osvojili 50%+1 glas i skoro imali većinu u Skupštini. Čak su to proglasili najboljom kampanjom u modernoj Hrvatskoj. I danas sam ponosan da sam bio dio toga. Doista sam vjerovao Bandiću, doista sam osjetio da je on pravi, doista me uvjerio da je najbolje rješenje za Zagreb. Od tada se mnogo toga promijenilo. "Morali" smo napredovati, a taj napredak će plaćati i naši praunuci. Bandić je oko sebe stvorio krug ljudi o kojima je ovisan, koji ga "održavaju na životu". Ja sam izvisio - od Duška Ljuštine, od Jelene Pavičić Vukičević, od Milana Bandića .. Obećanja ludom radovanja. Rekli su, dobit ćeš posao jer vrijedno radiš svoj posao. Govorili su: Mlad si, treba ti pomoći. Spominjali ugovore, angažmane .. A dan danas imam popis svega šta su dužni, a rekli platiti. Odradio sam brdo "gratis" angažmana. Honorari koje sam dobio tijekom godina su kad se zbroje nedovoljni uloženom trudu, vremenu i daleko od profesionalnih.
Sada taj isti Bandić i ta cijela svita oko njega - gura u drugi krug predsjedničkih izbora.
Doista je degutantno spominjati vam sada ovdje šta bi sve mogao, jer ću to ostaviti za neke institucije koje se time mogu pozabaviti ozbiljnije. Ne znam ni da li bi to pomoglo kad čovjek mirno šeta državom i dijasporom noseći "teret" 200-tinjak kaznenih prijava. Umor na njegovom licu, neuravnoteženost ekipe oko njega, te sada već bolesno ponavljanje istih fraznih izjava postaje - zamorno.
Mislim si - hoće li pametniji ispasti NAROD ili BANDIĆ u drugom krugu .. Svaka čast prof.Josipoviću (za kojeg i osobno glasam), ali nadam se da se Bandić neće uskoro pojaviti na mlijeku, šalicama i PAŠTETI (kao na posljednjim izborima Jadranka Kosor, prema riječima sadašnjeg predsjednika Mesića) jer pazite - on već ima energetsko piće i kobase s potpisom.
Bože čuvaj Hrvatsku, naš dragi dom !
Jadna naša gradska kultura
petak, 07.11.2008.
Na pisanje ovog bloga nagnalo me što sam čuo da je ovih dana Pavle Kalinić, bivši pročelnik ureda za obrazovanje, kulturu i sport, a današnji pročelnik ureda za hitne situacije komentirao stanje u svom bivšem uredu i stanje u kulturi grada.
Imam dva stajališta: jedno ZA, a drugo PROTIV tog napisa.
Ovo protiv je u biti sadržano u sinoćnjem prilogu u "Pola ure kulture" (HRT) gdje je bit svega bila da li je dan bivši, a sadašnji djelatnik gradskih ureda nije licemjeran u tome da komentira što je sam mogao ispraviti. I ja mislim tako. Ali, netko je i o tome morao progovoriti.
U pravu je Pavle (koliko god on imao svoje mušice i žute minute za koje mnogi znaju) kada govori o neradu u gradskim uredima. Ima toga svakodnevno i mi smo to svatko od nas osjetili bar jednom. Dok sam radio na filmu u Bjelovaru iznenadio sam se njihovom brzinom, profesionalizmom, odnosom prema meni koga ne poznaju. Odgovor je jednostavan: oni imaju ISO standard. I u svakoj prostoriji gradskih službi stoje vrlo jasna pravila. Nepridržavanje znači da sami odmah spakirate kofere i uzmete knjižicu. Kod nas ima ljudi koji ni danas nisu skužili da rade tu jer su ih postavili građani koji ih i plaćaju. No, građani ih formalno ne postave ili ne zaposle, a niti ih mogu otpustiti. I gle sad ti apsurda: građani ne mogu dobiti od njih kaj trebaju, a ovima je svejedno jer ih nitko radi toga neće otpustiti. Uf, muko moja. Kad završavaju te fore iz prošlih vremena? Koliko generacija treba proći?
Kad govorimo o kulturi .. nedavno saznam kako je jedna visoka čelnica jedne gradske ustanove u kulturi rekla za jednog svjetski poznatog i priznatog umjetnika da je - idiot. Upravo radi toga, ona ga ne želi uvrstiti na repertoar svoje kuće za slijedeću sezonu. Kakvi smo mi to ljudi? Zar svjetski uspjeh i izuzetne kritike svjetskih i domaćih kritičara toj čelnici nisu dovoljan OBJEKTIVAN razlog? Kad ćete podnijeti ostavku gospođo?
Ima još jedan razlog ovom mom malom pisanom prosvjedu. U ovom gradu nikako uvest plan, odrediti sredstva i toga se držati. Nikako se odlučiti kome treba dati ili ne treba dati novce. Nikako se odlučit koji projekti su bitni za grad, a koji to nisu. Ima li nade da kultura u ovom gradu dobije neke nove, mlade ljude koji doista žele brinuti za ovaj grad i njegovo kulturno nasljeđe ili će ga i dalje krojiti ljudi koji su poodavna trebali biti neki pasivni savjetnici i uživati u plaćama koje za njih daju građani dok ih ne stigne penzija? Nemam pojma. Zna li netko?
Na pisanje ovog bloga nagnalo me što sam čuo da je ovih dana Pavle Kalinić, bivši pročelnik ureda za obrazovanje, kulturu i sport, a današnji pročelnik ureda za hitne situacije komentirao stanje u svom bivšem uredu i stanje u kulturi grada.
Imam dva stajališta: jedno ZA, a drugo PROTIV tog napisa.
Ovo protiv je u biti sadržano u sinoćnjem prilogu u "Pola ure kulture" (HRT) gdje je bit svega bila da li je dan bivši, a sadašnji djelatnik gradskih ureda nije licemjeran u tome da komentira što je sam mogao ispraviti. I ja mislim tako. Ali, netko je i o tome morao progovoriti.
U pravu je Pavle (koliko god on imao svoje mušice i žute minute za koje mnogi znaju) kada govori o neradu u gradskim uredima. Ima toga svakodnevno i mi smo to svatko od nas osjetili bar jednom. Dok sam radio na filmu u Bjelovaru iznenadio sam se njihovom brzinom, profesionalizmom, odnosom prema meni koga ne poznaju. Odgovor je jednostavan: oni imaju ISO standard. I u svakoj prostoriji gradskih službi stoje vrlo jasna pravila. Nepridržavanje znači da sami odmah spakirate kofere i uzmete knjižicu. Kod nas ima ljudi koji ni danas nisu skužili da rade tu jer su ih postavili građani koji ih i plaćaju. No, građani ih formalno ne postave ili ne zaposle, a niti ih mogu otpustiti. I gle sad ti apsurda: građani ne mogu dobiti od njih kaj trebaju, a ovima je svejedno jer ih nitko radi toga neće otpustiti. Uf, muko moja. Kad završavaju te fore iz prošlih vremena? Koliko generacija treba proći?
Kad govorimo o kulturi .. nedavno saznam kako je jedna visoka čelnica jedne gradske ustanove u kulturi rekla za jednog svjetski poznatog i priznatog umjetnika da je - idiot. Upravo radi toga, ona ga ne želi uvrstiti na repertoar svoje kuće za slijedeću sezonu. Kakvi smo mi to ljudi? Zar svjetski uspjeh i izuzetne kritike svjetskih i domaćih kritičara toj čelnici nisu dovoljan OBJEKTIVAN razlog? Kad ćete podnijeti ostavku gospođo?
Ima još jedan razlog ovom mom malom pisanom prosvjedu. U ovom gradu nikako uvest plan, odrediti sredstva i toga se držati. Nikako se odlučiti kome treba dati ili ne treba dati novce. Nikako se odlučit koji projekti su bitni za grad, a koji to nisu. Ima li nade da kultura u ovom gradu dobije neke nove, mlade ljude koji doista žele brinuti za ovaj grad i njegovo kulturno nasljeđe ili će ga i dalje krojiti ljudi koji su poodavna trebali biti neki pasivni savjetnici i uživati u plaćama koje za njih daju građani dok ih ne stigne penzija? Nemam pojma. Zna li netko?
Ulični svirači na Eurosongu
nedjelja, 25.05.2008.
Sinoć sam prije finala poslao poruku: Povijest stvara legende. Večeras dvije legende ulaze u povijest .. pri tom mislih na Kraljeve ulice i Lacija. Dečki s ulice i 75-godišnji čovjek koji je doista obišao svijet i glazbom ga umrežio.
Naravno, kad ne pobijedite negdje odmah sva sila drvlja i kamenja na vas . Pa nemre 43 pobjednika bit?! I nemre svake godine uvijek Hrvatska pobijedit. Dajte ljudi, budite malo pametni. Eurosong je već par zadnjih godina postao pregolem cirkus da ga itko više može pratit. Lobiranja su prevelika, vrti se lova. U ne znam šta bi se dao uvjeriti da je sve već godinama unaprijed dogovoreno gdje će biti. Pametniji su ovi koji rade Dječji Eurosong. Oni se svake godine dogovraju gdje će biti, bez obzira na pobjednika. Tko ponudi bolje uvjete i sadržaj (a ziher i lovu) taj i dobije finale. I sve 5. Onda nema onog presinga tko će bit pobjednik. No, Hrvatska je taj dječji .. ukinula?! Nije bilo love. Mislim .. Ne zaboravimo da je jedini HRVATSKI Eurovizijski pobjednik još uvijek onaj iz Dječjeg Eurosonga (Dino Jelusić).
Kraljevi ulice s Lacijem su dokazali nešto drugo. Možeš uspijeti, ako si uporan i potrudiš se. Dečki su svojim zalaganjem, svojom i lovom sponzora (koje su sami tražili) organizirali brdo toga. HRT se opet pokazao kao loš lobist, kao loš organizator mnogo čega. Doista ne znam kada će netko provjeriti šta oni doista rade u smislu lobiranja za pobjedu. Jer, ako daju desetke (ili stotine) tisuće eura za Doru i odlazak na Eurosong, bi li to trebalo nakon tolikih godina i opravdati pobjedom? A napisah gore kako se do nje dolazi ..
Osobno sam ove godine dečkima pomogao oko lobiranja vani .. ali, daleko od dovoljnog da bi to imalo svrhu. Ustanovih i da HRT nije odradio mnoge članice EBU-a koje je po defaultu trebao. Njima na čast i slavu.
Hoćemo li se konačno malo uozbiljiti oko tog Eurosonga, bar s naše strane?
Dečki, vama i Laciju svaka čast - dali ste lekciju cijeloj hrvatskoj estradi čak i sa 21. mjestom.
Sinoć sam prije finala poslao poruku: Povijest stvara legende. Večeras dvije legende ulaze u povijest .. pri tom mislih na Kraljeve ulice i Lacija. Dečki s ulice i 75-godišnji čovjek koji je doista obišao svijet i glazbom ga umrežio.
Naravno, kad ne pobijedite negdje odmah sva sila drvlja i kamenja na vas . Pa nemre 43 pobjednika bit?! I nemre svake godine uvijek Hrvatska pobijedit. Dajte ljudi, budite malo pametni. Eurosong je već par zadnjih godina postao pregolem cirkus da ga itko više može pratit. Lobiranja su prevelika, vrti se lova. U ne znam šta bi se dao uvjeriti da je sve već godinama unaprijed dogovoreno gdje će biti. Pametniji su ovi koji rade Dječji Eurosong. Oni se svake godine dogovraju gdje će biti, bez obzira na pobjednika. Tko ponudi bolje uvjete i sadržaj (a ziher i lovu) taj i dobije finale. I sve 5. Onda nema onog presinga tko će bit pobjednik. No, Hrvatska je taj dječji .. ukinula?! Nije bilo love. Mislim .. Ne zaboravimo da je jedini HRVATSKI Eurovizijski pobjednik još uvijek onaj iz Dječjeg Eurosonga (Dino Jelusić).
Kraljevi ulice s Lacijem su dokazali nešto drugo. Možeš uspijeti, ako si uporan i potrudiš se. Dečki su svojim zalaganjem, svojom i lovom sponzora (koje su sami tražili) organizirali brdo toga. HRT se opet pokazao kao loš lobist, kao loš organizator mnogo čega. Doista ne znam kada će netko provjeriti šta oni doista rade u smislu lobiranja za pobjedu. Jer, ako daju desetke (ili stotine) tisuće eura za Doru i odlazak na Eurosong, bi li to trebalo nakon tolikih godina i opravdati pobjedom? A napisah gore kako se do nje dolazi ..
Osobno sam ove godine dečkima pomogao oko lobiranja vani .. ali, daleko od dovoljnog da bi to imalo svrhu. Ustanovih i da HRT nije odradio mnoge članice EBU-a koje je po defaultu trebao. Njima na čast i slavu.
Hoćemo li se konačno malo uozbiljiti oko tog Eurosonga, bar s naše strane?
Dečki, vama i Laciju svaka čast - dali ste lekciju cijeloj hrvatskoj estradi čak i sa 21. mjestom.
Boks na Trgu, a Trg u plamenu
subota, 24.05.2008.
I sada kada je to iza nas, čitam komentare po forumima, ispod članaka, po ulici .. Fakat smo mi građani metropole veliki moralisti. I to odjednom, ničim izazvani. Sad svi imamo pravobranitelje za sve i svašta, branimo moral na svakom koraku. I nađu se tu i vrli komentatori koji ni prismrdili nisu događanju za koje tako smjelo daju svoja mišljenja i opet tako stvaraju javno mišljenje. Da li je koji od njih radio nešto slično, donosio odluke, birao sadržaje .. Nije! Al, puna su ih slova teksta koji ni sami nekad ne bi potpisali.
Dajem si onda za pravo i ja biti moralist, biti komentator, kolumnist ili kako već sebe ne nazivaju ti naši gradski dušebrižnici. Kada sam prije nešto više od mjesec dana upoznao Vedrana Akrapa bio sam apsolutno iznenađen s kojom količinom energije i uvjerenosti u to što radi i želi taj čovjek pristupa ovom događanju. On je znao sve detalje, boje, oblike, redoslijed, telefone .. da sad sve ne spominjem. Naime, prethodnu svoju borbu kada je i postao prvak zemalja van Europske unije u Domu sportova (prosinac 2007) organizirao je gotovo sam. Čak je i sada, na sam dan borbe, pitao da li je sve u redu. Jednom rječju doista je bio posvećen tome. Da li ambicija čovjeka u jednoj disciplini koja je k tome i olimpijski sport mora biti diskriminirana time da ne smije na glavni gradski trg?
Da li je Koncertna diekcija Zagreb trebala tehnički realizirati ovo događanje? DA, trebala je. Da je to radila bilo koja event agencija troškovi bi bili višestruko veći. Nakon odluke da se to organizira na Trgu, Koncertna je bila logičan izbor. Ima sve resurse i know-how da sve to izvede kvalitetno i najpovoljnije. Da li to smatrate ispravnim?
Moj zaključak je i poruka dragim ljudima koji vole komentirati nešto da nisu bili ni blizu - brinite o mnogim drugim stvarima koje doista zaslužuju pažnju da se o njima progovori.
I sada kada je to iza nas, čitam komentare po forumima, ispod članaka, po ulici .. Fakat smo mi građani metropole veliki moralisti. I to odjednom, ničim izazvani. Sad svi imamo pravobranitelje za sve i svašta, branimo moral na svakom koraku. I nađu se tu i vrli komentatori koji ni prismrdili nisu događanju za koje tako smjelo daju svoja mišljenja i opet tako stvaraju javno mišljenje. Da li je koji od njih radio nešto slično, donosio odluke, birao sadržaje .. Nije! Al, puna su ih slova teksta koji ni sami nekad ne bi potpisali.
Dajem si onda za pravo i ja biti moralist, biti komentator, kolumnist ili kako već sebe ne nazivaju ti naši gradski dušebrižnici. Kada sam prije nešto više od mjesec dana upoznao Vedrana Akrapa bio sam apsolutno iznenađen s kojom količinom energije i uvjerenosti u to što radi i želi taj čovjek pristupa ovom događanju. On je znao sve detalje, boje, oblike, redoslijed, telefone .. da sad sve ne spominjem. Naime, prethodnu svoju borbu kada je i postao prvak zemalja van Europske unije u Domu sportova (prosinac 2007) organizirao je gotovo sam. Čak je i sada, na sam dan borbe, pitao da li je sve u redu. Jednom rječju doista je bio posvećen tome. Da li ambicija čovjeka u jednoj disciplini koja je k tome i olimpijski sport mora biti diskriminirana time da ne smije na glavni gradski trg?
Da li je Koncertna diekcija Zagreb trebala tehnički realizirati ovo događanje? DA, trebala je. Da je to radila bilo koja event agencija troškovi bi bili višestruko veći. Nakon odluke da se to organizira na Trgu, Koncertna je bila logičan izbor. Ima sve resurse i know-how da sve to izvede kvalitetno i najpovoljnije. Da li to smatrate ispravnim?
Moj zaključak je i poruka dragim ljudima koji vole komentirati nešto da nisu bili ni blizu - brinite o mnogim drugim stvarima koje doista zaslužuju pažnju da se o njima progovori.
Novo, novo, novo i malo o Adventu
četvrtak, 17.01.2008.
I tako smo polako kao i uvijek odgurali još jednu godinu iza sebe. Novo, novo, novo .. tak bi počeli 2008. Fakat smo se ponovili: novi Sabor, nova Vlada, novi propisi, nova godina ... i Nova Ves je još uvijek na mjestu, ne brinite. Jeste primijetili kako brzo ostavimo sve "staro" iza sebe? Nikad se ne okrenemo natrag i pogledamo kaj smo napravili (tek televizije nekaj slože na kraju godine ili se političari non-stop pozivaju na stare pozicije). No, nek je tak, jer smo tak odlučili.
Advent u srcu Zagreba je ove godine bio sadržajniji nego ikad dosad, a neki vele da smo podbacili, da smo bili ruglo grada, da smo bili ... ni sam ne znam kaj je sve pljuštalo. No, sve to kad je sve prošlo. Dok je trajalo bile su samo hvale koje su nam doista imponirale. Uvijek se pitam za te ljude koji toliko imaju riječi kritike za nešto što je toliko ljudi konzumiralo da li su išta napravili sličnog ili da li imaju kakav pametniji i bolji prijedlog. Ćesto ulaziš u neke polemike s ljudima koji u životu nisu napravili ništa više od organizacije proslave svog rođendana za prijatelje i susjede. Pa nemreš to usporedit s jednom javnom manifestacijom na koju dolaze tisuće ljudi. Treba zadovoljiti neki prosjek ljudi. Doduše, koji je to "prosjek"? Ako imaš milion ljudi u gradu kakav je Zagreb, a tebi manifestacija bude posjećena sa oko 50-100.000 ljudi onda ja smatram da smo uspjeli u namjeri. Teško je zadovoljiti sve kritičare i sve potencijalne konzumente programa. Svatko bi to napravio bolje, pametnije i vrijednije. Imaju priliku, Zagreb je velik, sretno im bilo. Zakaj svaki kvart ne bi imao svoj Advent? Mislim da bi interes postojao, a stvar je same umješnosti organizatora da sakupe novac i sponzore. Vidimo se na kraju 2008. na Adventu.
I tako smo polako kao i uvijek odgurali još jednu godinu iza sebe. Novo, novo, novo .. tak bi počeli 2008. Fakat smo se ponovili: novi Sabor, nova Vlada, novi propisi, nova godina ... i Nova Ves je još uvijek na mjestu, ne brinite. Jeste primijetili kako brzo ostavimo sve "staro" iza sebe? Nikad se ne okrenemo natrag i pogledamo kaj smo napravili (tek televizije nekaj slože na kraju godine ili se političari non-stop pozivaju na stare pozicije). No, nek je tak, jer smo tak odlučili.
Advent u srcu Zagreba je ove godine bio sadržajniji nego ikad dosad, a neki vele da smo podbacili, da smo bili ruglo grada, da smo bili ... ni sam ne znam kaj je sve pljuštalo. No, sve to kad je sve prošlo. Dok je trajalo bile su samo hvale koje su nam doista imponirale. Uvijek se pitam za te ljude koji toliko imaju riječi kritike za nešto što je toliko ljudi konzumiralo da li su išta napravili sličnog ili da li imaju kakav pametniji i bolji prijedlog. Ćesto ulaziš u neke polemike s ljudima koji u životu nisu napravili ništa više od organizacije proslave svog rođendana za prijatelje i susjede. Pa nemreš to usporedit s jednom javnom manifestacijom na koju dolaze tisuće ljudi. Treba zadovoljiti neki prosjek ljudi. Doduše, koji je to "prosjek"? Ako imaš milion ljudi u gradu kakav je Zagreb, a tebi manifestacija bude posjećena sa oko 50-100.000 ljudi onda ja smatram da smo uspjeli u namjeri. Teško je zadovoljiti sve kritičare i sve potencijalne konzumente programa. Svatko bi to napravio bolje, pametnije i vrijednije. Imaju priliku, Zagreb je velik, sretno im bilo. Zakaj svaki kvart ne bi imao svoj Advent? Mislim da bi interes postojao, a stvar je same umješnosti organizatora da sakupe novac i sponzore. Vidimo se na kraju 2008. na Adventu.
20 godina od Univerzijade
petak, 04.07.2007.
Tog 8. srpnja 1987. povijest je učinila svoje. Zagreb je postao prava svjetska metropola sa jednom od najvećih sportskih priredbi, a ja sam promijenio svoja uvjerenja i odlučio u životu baviti se ovime čim se bavim i danas. Tako velika organizacija kojoj sam nazočio iz neposredne blizine (služba prihvata i ispraćaja sudionika) bila je za mene ogroman utjecaj. Shvatio sam da me tako nešto doista zanima i da se želim baviti produkcijom i organizacijom velikih događanja. Od tada do danas, mnoga sam i ostvario. Tada su mnogi okrenuli svoj životni put i danas se bave sličnim ili istim poslom. Baš sam nedavno gledao knjigu uspomena na Univerzijadu i skužio kako se s nekim ljudima i danas susrećem ili radim. Recimo, Davor Žagar tada je bio zadužen za sektor kulture uz Duška Ljuštinu, a s njima danas radim mnoge projekte u gradu, pa tako i ovaj za koji dan na Jarunu kada ćemo obilježiti stvarni dan početka Univerzijade. No, rado se sjetim tih dana kada smo jako mnogo radili, ali i mnogo se zabavljali sa sportašima iz cijelog svijeta. Bilo je tu problema, panike, ali i jako lijepih uspomena. Ja sam se recimo jako rado družio s ekipom iz Brazila koji su bili smješteni u tada sportskom selu Sava, a danas studentskom domu Stjepan Radić. Mnogi su objekti tada obnovljeni, dograđeni ili potpuno novi sagrađeni. Danas su mnogi od njih u dosta lošem stanju, jer se od tada nije gotovo ništa ulagalo. Sprema se i svečani prijem za članove organizacijskog odbora u kojem je bio i moj otac. Bit će to jedna vrlo zanimljiva fotka nakon tolikih godina. Neki nažalost i nisu više među nama, ali bi bilo zanimljivo sresti neke s kojima sam ja tada radio. Od nedavno gradi nam se prvi veliki sportski objekt opet u gradu, zagrebačka Arena. Još jedan veliki sportski događaj očekuje nas u 2009. - Svjetsko prvenstvo u rukometu. Zagreb je iza sebe ostavio već brojna međunarodna natjecanja, a mnoga mu još slijede. I danas se pitam, da li je Univerzijada bila prekretnica u odlukama da se Zagrebu i Hrvatskoj dodijele tako velike priredbe. Sigurno su tome jako pridonijeli i naši sportski uspjesi na velikim natjecanjima, ali i naša tradicionalna gostoljubivost. Želim i nadam se da ćemo u Zagrebu gledati i imati prilike sudjelovati u još mnogim velikim međunarodnim sportskim priredbama kakva je bila Univerzijada '87.
Tog 8. srpnja 1987. povijest je učinila svoje. Zagreb je postao prava svjetska metropola sa jednom od najvećih sportskih priredbi, a ja sam promijenio svoja uvjerenja i odlučio u životu baviti se ovime čim se bavim i danas. Tako velika organizacija kojoj sam nazočio iz neposredne blizine (služba prihvata i ispraćaja sudionika) bila je za mene ogroman utjecaj. Shvatio sam da me tako nešto doista zanima i da se želim baviti produkcijom i organizacijom velikih događanja. Od tada do danas, mnoga sam i ostvario. Tada su mnogi okrenuli svoj životni put i danas se bave sličnim ili istim poslom. Baš sam nedavno gledao knjigu uspomena na Univerzijadu i skužio kako se s nekim ljudima i danas susrećem ili radim. Recimo, Davor Žagar tada je bio zadužen za sektor kulture uz Duška Ljuštinu, a s njima danas radim mnoge projekte u gradu, pa tako i ovaj za koji dan na Jarunu kada ćemo obilježiti stvarni dan početka Univerzijade. No, rado se sjetim tih dana kada smo jako mnogo radili, ali i mnogo se zabavljali sa sportašima iz cijelog svijeta. Bilo je tu problema, panike, ali i jako lijepih uspomena. Ja sam se recimo jako rado družio s ekipom iz Brazila koji su bili smješteni u tada sportskom selu Sava, a danas studentskom domu Stjepan Radić. Mnogi su objekti tada obnovljeni, dograđeni ili potpuno novi sagrađeni. Danas su mnogi od njih u dosta lošem stanju, jer se od tada nije gotovo ništa ulagalo. Sprema se i svečani prijem za članove organizacijskog odbora u kojem je bio i moj otac. Bit će to jedna vrlo zanimljiva fotka nakon tolikih godina. Neki nažalost i nisu više među nama, ali bi bilo zanimljivo sresti neke s kojima sam ja tada radio. Od nedavno gradi nam se prvi veliki sportski objekt opet u gradu, zagrebačka Arena. Još jedan veliki sportski događaj očekuje nas u 2009. - Svjetsko prvenstvo u rukometu. Zagreb je iza sebe ostavio već brojna međunarodna natjecanja, a mnoga mu još slijede. I danas se pitam, da li je Univerzijada bila prekretnica u odlukama da se Zagrebu i Hrvatskoj dodijele tako velike priredbe. Sigurno su tome jako pridonijeli i naši sportski uspjesi na velikim natjecanjima, ali i naša tradicionalna gostoljubivost. Želim i nadam se da ćemo u Zagrebu gledati i imati prilike sudjelovati u još mnogim velikim međunarodnim sportskim priredbama kakva je bila Univerzijada '87.
Uspjeh jedne Ane
petak, 23.03.2007.
Uspjeh jedne Ane
Nekako uvijek ostavim da prođe malo vremena od kad pišem o nečem. Tako sam i sada ostavio dosta vremena o svemu šta bijaše vezano uz Anu. Da, mislim na ONU Anu o kojoj svi govore ovih dana. Anu Rukavinu. Još sam bio u Bjelovaru na snimanju filma kada sam dobio njeno pismo na e-mail. Sjetih se Ane jer smo jednom imali prilike i upoznati se kada je pisala o jednom projektu koji sam radio. No, više me povuklo to što i kako je napisala. Potpisao sam online peticiju i otposlao pismo dalje svojim kontaktima. Nažalost, Ani to nije pomoglo i tiho nas je napustila na ovom svijetu. Kad su njeni prijatelji pokrenuli prema njenoj želji akciju "Želim život" i ja sam osjetio da trebam nekako pomoći. Javio sam se Medi, Aninom i svom prijatelju koji je jedan od pokretača akcije i njen spiritum muvens. Energija kojom je zračio Medo tada davala je snage svima. Direktno po povratku iz Bjelovara drugi sam dan već bio na Trgu bana Jelačića kada je i započela akcija upisa u registar dobrovoljnih darivatelja koštane srži, te veliki koncert "Želim život". Valjda tijekom te akcije pokazao sam da mogu i želim više, pa sam postao i prvi izvršni producent akcija na terenu koje su uslijedile kao odaziv gradova na upis darivatelja u registar. Tih mjesec dana kada smo se "tražili" i postavljali sigurne temelje bilo je koliko kaotično, toliko sjajno jer su emocije bile još vrlo jake. U međuvremenu osnovana je Zaklada Ana Rukavina, a prvom ravnateljicom je postala Anina majka Marija. Teta Marija, kako je svi zovemo zaista je najbolja osoba koju mogu zamisliti na poziciji koju obnaša. Akcije idu dalje, Ana dobiva razna priznanja i danas se još uvijek osjeća da je tu negdje s nama. Iako smo mnogi od nas zaslužni za uspjeh cijele akcije on ipak pripada samo jednoj osobi - Ani.
Uspjeh jedne Ane
Nekako uvijek ostavim da prođe malo vremena od kad pišem o nečem. Tako sam i sada ostavio dosta vremena o svemu šta bijaše vezano uz Anu. Da, mislim na ONU Anu o kojoj svi govore ovih dana. Anu Rukavinu. Još sam bio u Bjelovaru na snimanju filma kada sam dobio njeno pismo na e-mail. Sjetih se Ane jer smo jednom imali prilike i upoznati se kada je pisala o jednom projektu koji sam radio. No, više me povuklo to što i kako je napisala. Potpisao sam online peticiju i otposlao pismo dalje svojim kontaktima. Nažalost, Ani to nije pomoglo i tiho nas je napustila na ovom svijetu. Kad su njeni prijatelji pokrenuli prema njenoj želji akciju "Želim život" i ja sam osjetio da trebam nekako pomoći. Javio sam se Medi, Aninom i svom prijatelju koji je jedan od pokretača akcije i njen spiritum muvens. Energija kojom je zračio Medo tada davala je snage svima. Direktno po povratku iz Bjelovara drugi sam dan već bio na Trgu bana Jelačića kada je i započela akcija upisa u registar dobrovoljnih darivatelja koštane srži, te veliki koncert "Želim život". Valjda tijekom te akcije pokazao sam da mogu i želim više, pa sam postao i prvi izvršni producent akcija na terenu koje su uslijedile kao odaziv gradova na upis darivatelja u registar. Tih mjesec dana kada smo se "tražili" i postavljali sigurne temelje bilo je koliko kaotično, toliko sjajno jer su emocije bile još vrlo jake. U međuvremenu osnovana je Zaklada Ana Rukavina, a prvom ravnateljicom je postala Anina majka Marija. Teta Marija, kako je svi zovemo zaista je najbolja osoba koju mogu zamisliti na poziciji koju obnaša. Akcije idu dalje, Ana dobiva razna priznanja i danas se još uvijek osjeća da je tu negdje s nama. Iako smo mnogi od nas zaslužni za uspjeh cijele akcije on ipak pripada samo jednoj osobi - Ani.
Provincija ili ne ?
nedjelja, 19.11.2006.
Cijeli život živim u velikom gradu, barem za naše uvjete u Hrvatskoj. Naravno, Zagreb jest velik. No, kako bi bilo živjeti u manjem gradu? Pitanje sam si postavio toliko puta koliko sam odlazio u manje gradove, radi posla uglavnom. Ali, kako to procijeniti ako barem neko dulje vrijeme ne boraviš u njemu?! I sad je prilika. Opet posla radi već sam neko vrijeme u Bjelovaru. Rekli bi neki (pa čak i ovdašnji) da je to provincija. Šta bi to uopće bila provincija? Po čemu možeš zaključiti da je grad ili mjesto ustvari provincija? Nitko to ne zna, ali govore da on to jest. Dakle, imamo tvornice, gospodarstvo se sasvim lijepo razvija, misli se i na kulturu, manifestacije su tu. Gradska uprava radi bolje nego u našem hrvatskom megapolisu. Uređenost grada je na vrlo visokom nivou. Ljudi su ljubazni (iako to kažu za sve žitelje Hrvatske) i osjeća se da vrlo dobro prihvaćaju pridošlice, iako privremene. Postoje manje prepirke, manja neslaganja, manji klanovi, ali, kako bi to bilo bez njih. Mirno je, jako mirno. Svi rade, ne sjede po bircevima. Čak i navečer je jaaako mirno. Možda samo petak i subota daju zaključiti da se u gradu "živi". I to tek neznatno više nego preko tjedna. I gdje je tu sad provincija? Nakon nekog vremena što ga provodim ovdje, preporučio bih svakome da svrati u Bjelovar. Tu su i sjajni restorani, zanimljive izletišne lokacije oko grada.. Predrasude padaju u vodu - mi smo ipak u - gradu!
Cijeli život živim u velikom gradu, barem za naše uvjete u Hrvatskoj. Naravno, Zagreb jest velik. No, kako bi bilo živjeti u manjem gradu? Pitanje sam si postavio toliko puta koliko sam odlazio u manje gradove, radi posla uglavnom. Ali, kako to procijeniti ako barem neko dulje vrijeme ne boraviš u njemu?! I sad je prilika. Opet posla radi već sam neko vrijeme u Bjelovaru. Rekli bi neki (pa čak i ovdašnji) da je to provincija. Šta bi to uopće bila provincija? Po čemu možeš zaključiti da je grad ili mjesto ustvari provincija? Nitko to ne zna, ali govore da on to jest. Dakle, imamo tvornice, gospodarstvo se sasvim lijepo razvija, misli se i na kulturu, manifestacije su tu. Gradska uprava radi bolje nego u našem hrvatskom megapolisu. Uređenost grada je na vrlo visokom nivou. Ljudi su ljubazni (iako to kažu za sve žitelje Hrvatske) i osjeća se da vrlo dobro prihvaćaju pridošlice, iako privremene. Postoje manje prepirke, manja neslaganja, manji klanovi, ali, kako bi to bilo bez njih. Mirno je, jako mirno. Svi rade, ne sjede po bircevima. Čak i navečer je jaaako mirno. Možda samo petak i subota daju zaključiti da se u gradu "živi". I to tek neznatno više nego preko tjedna. I gdje je tu sad provincija? Nakon nekog vremena što ga provodim ovdje, preporučio bih svakome da svrati u Bjelovar. Tu su i sjajni restorani, zanimljive izletišne lokacije oko grada.. Predrasude padaju u vodu - mi smo ipak u - gradu!
Velike priredbe u Zagrebu i Hrvatskoj
ponedjeljak, 24.07.2006.
Nemrem se oteti dojmu da su se ovih dana u Zagreb u održavale ili se održavaju dvije izuzetne priredbe, a da se sami građani i gosti grada prema tome vrlo indiferentno postavljaju. radi se o Međunarodnoj smotri folklora i o Svjetskom prvenstvu u streljaštvu. U ovom zadnjem sudjelovao sam i sam na otvaranju. Premalo je informacija, premalo je motiviranja građana, preslabi su scenariji priredbi na koje onda malo tko dolazi. No hajde, na otvaranje streljaštva došli su neki, jer su vidjeli masu uzvanika .. no, nije to rješenje. Grad je trebao živjeti za te dvije izuzetne priredbe. Trebali su biti programi na otvorenom, noćni život, trebalo je turiste namamiti da se nađu u gradu za to vrijeme. Ispada da su turisti ustvari sportaši koji su zaposjeli hotele. Njima pak nismo ponudili nikakav život. Dapače, jedini noćni život, onaj na Jarunu, planiramo - rušiti. Gledao sam nedavno marketinškog maga Kotlera koji uskoro dolazi u Hrvatsku. A kaj bi on jadan s nama kad ni mi sami nakon svih silnih konzultacija sa svjetskim stručnjacima ne znamo kaj hoćemo? Dajte ljudi da se konačno odlučimo kakav turizam želimo. Dajte da se odlučimo za bolje marketiranje i informiranje javnosti kad su ovakve izuzetne priredbe u gradu i Hrvatskoj. Pa ovo nam je odlična pozivnica. Vidio sam da su mnogi mladi ljudi bili u povorci zemalja na svečanosti otvaranja Svjetskog prvenstva u streljaštvu. Ti mladi ljudi pamte stare klupe na Dolcu (gdje smo ih poslagivali u kolonu preko megafona) i neki prolaz (gdje je još bilo neodvezeno smeće) do Trga na kojem je bio polukaos jer nisi znao di je publika, a di su sportaši .. Pozornica koja je mogla i morala biti daleko bolja. Mislim da premalo ulažemo u nekaj kaj nam je lice grada, zemlje .. nas samih. Premalo mislimo na svoj imidž. Radili smo tolike velike priredbe koje su bile izuzetne, ali od Univerzijade na ovamo samo se srozavamo. Jel vrijeme da se konačno posluša profesionalce i prestane s improvizacijama? Previše sam toga vidio i sudjelovao u tome da bi me netko uvjerio da je suprotno. Pitanje je trenutka kada će sve ovo jednom tresnuti i udariti nas po glavi. Osvijestimo se prije toga.
Nemrem se oteti dojmu da su se ovih dana u Zagreb u održavale ili se održavaju dvije izuzetne priredbe, a da se sami građani i gosti grada prema tome vrlo indiferentno postavljaju. radi se o Međunarodnoj smotri folklora i o Svjetskom prvenstvu u streljaštvu. U ovom zadnjem sudjelovao sam i sam na otvaranju. Premalo je informacija, premalo je motiviranja građana, preslabi su scenariji priredbi na koje onda malo tko dolazi. No hajde, na otvaranje streljaštva došli su neki, jer su vidjeli masu uzvanika .. no, nije to rješenje. Grad je trebao živjeti za te dvije izuzetne priredbe. Trebali su biti programi na otvorenom, noćni život, trebalo je turiste namamiti da se nađu u gradu za to vrijeme. Ispada da su turisti ustvari sportaši koji su zaposjeli hotele. Njima pak nismo ponudili nikakav život. Dapače, jedini noćni život, onaj na Jarunu, planiramo - rušiti. Gledao sam nedavno marketinškog maga Kotlera koji uskoro dolazi u Hrvatsku. A kaj bi on jadan s nama kad ni mi sami nakon svih silnih konzultacija sa svjetskim stručnjacima ne znamo kaj hoćemo? Dajte ljudi da se konačno odlučimo kakav turizam želimo. Dajte da se odlučimo za bolje marketiranje i informiranje javnosti kad su ovakve izuzetne priredbe u gradu i Hrvatskoj. Pa ovo nam je odlična pozivnica. Vidio sam da su mnogi mladi ljudi bili u povorci zemalja na svečanosti otvaranja Svjetskog prvenstva u streljaštvu. Ti mladi ljudi pamte stare klupe na Dolcu (gdje smo ih poslagivali u kolonu preko megafona) i neki prolaz (gdje je još bilo neodvezeno smeće) do Trga na kojem je bio polukaos jer nisi znao di je publika, a di su sportaši .. Pozornica koja je mogla i morala biti daleko bolja. Mislim da premalo ulažemo u nekaj kaj nam je lice grada, zemlje .. nas samih. Premalo mislimo na svoj imidž. Radili smo tolike velike priredbe koje su bile izuzetne, ali od Univerzijade na ovamo samo se srozavamo. Jel vrijeme da se konačno posluša profesionalce i prestane s improvizacijama? Previše sam toga vidio i sudjelovao u tome da bi me netko uvjerio da je suprotno. Pitanje je trenutka kada će sve ovo jednom tresnuti i udariti nas po glavi. Osvijestimo se prije toga.
Festivali
subota, 08.07.2006.
Evo, ne mogu se oteti dojmu da sam se opet sjeo gledat još jedan hrvatski glazbeni festival. Ove godine pogledao sam ih nekoliko, na nekima i bio. Gledam Split, završna večer. Neku večer Latinica na temu: kamo su nestali oni dobri stari festivali? Ma, zaista me ponekad sram da sam dio svega toga. Sva sreća, davno sam prestao sudjelovati u organizaciji takvih "spektakularnih glazbenih priredbi", kako ih nekad nazivaju. Ovo što sada gledam dio je tragedije nestanka hrvatske glazbe. Možda sam pretradicionalan, ali, teško. Za moje godine, čuo sam i vidio svega, ali ovo danas nema blage veze ni sa kojim trendovima u svijetu. Otišli smo u nešto svoje. Možda smo stvorili i "brand", kako to zovu danas. Neki novi glazbeni pravac. Opet bi se dokazivali pred svijetom. No, nema uspjeha, nitko to ne sluša. Ljudi, pokrenite se - nije dobro. Eto, taman kad sam stao hvalit klince da su sve bolji na hrvatskoj Dječjoj Euroviziji, ovogodišnje izdanje te priredbe me potpuno razočaralo. Pjesma koja je odabrana opet nije hit. Klinac zavija, a ne pjeva. Nemamo šanse bit prvi, kako to mi volimo reći. A Split .. tragedijo moja, ne nastavljaj se ovakva. I sad generalno. Nema dobrih festivala. Postoje samo oni koji traju, iz nekog samo sebi znanog razloga. Ovaj splitski financirali Kerum i Hypo banka. Pa, pitam se jel' organizatorima nije neugodno stat pred sponzore s tim pjesmama? Ili su i sponzori prolupali pa nemaju sluha? Ja si ne bi kao sponzor dozvolio da moji novci podupiru nešto ovakvo, ma koliko tradicionalno i "prestižno" bilo. Ljudi, di nam je kvaliteta nestala? Di nam je kreativa? Di nam je dobri stari Split i drugi festivali ?? Nemirno li spavaju Britvić, Runjić i nedavno preminuli Cosseto. Jeste se pitali zakaj nema više Tereze, Olivera ili Gibonnija? Pa nema šanse da nastupaju na narodnom veselju nekog producenta koji tu liječi svoje ambicije. Njihovi solo koncerti su spektakli u pravom smislu riječi. Nadam se boljim danima za sve te naše festivale, nadam se kvalitetnijoj publici koja NEĆE odlaziti na ovako nešto, neka ih bojkotira. Vratite nam festivale iz 80-ih i početka 90-ih !
Evo, ne mogu se oteti dojmu da sam se opet sjeo gledat još jedan hrvatski glazbeni festival. Ove godine pogledao sam ih nekoliko, na nekima i bio. Gledam Split, završna večer. Neku večer Latinica na temu: kamo su nestali oni dobri stari festivali? Ma, zaista me ponekad sram da sam dio svega toga. Sva sreća, davno sam prestao sudjelovati u organizaciji takvih "spektakularnih glazbenih priredbi", kako ih nekad nazivaju. Ovo što sada gledam dio je tragedije nestanka hrvatske glazbe. Možda sam pretradicionalan, ali, teško. Za moje godine, čuo sam i vidio svega, ali ovo danas nema blage veze ni sa kojim trendovima u svijetu. Otišli smo u nešto svoje. Možda smo stvorili i "brand", kako to zovu danas. Neki novi glazbeni pravac. Opet bi se dokazivali pred svijetom. No, nema uspjeha, nitko to ne sluša. Ljudi, pokrenite se - nije dobro. Eto, taman kad sam stao hvalit klince da su sve bolji na hrvatskoj Dječjoj Euroviziji, ovogodišnje izdanje te priredbe me potpuno razočaralo. Pjesma koja je odabrana opet nije hit. Klinac zavija, a ne pjeva. Nemamo šanse bit prvi, kako to mi volimo reći. A Split .. tragedijo moja, ne nastavljaj se ovakva. I sad generalno. Nema dobrih festivala. Postoje samo oni koji traju, iz nekog samo sebi znanog razloga. Ovaj splitski financirali Kerum i Hypo banka. Pa, pitam se jel' organizatorima nije neugodno stat pred sponzore s tim pjesmama? Ili su i sponzori prolupali pa nemaju sluha? Ja si ne bi kao sponzor dozvolio da moji novci podupiru nešto ovakvo, ma koliko tradicionalno i "prestižno" bilo. Ljudi, di nam je kvaliteta nestala? Di nam je kreativa? Di nam je dobri stari Split i drugi festivali ?? Nemirno li spavaju Britvić, Runjić i nedavno preminuli Cosseto. Jeste se pitali zakaj nema više Tereze, Olivera ili Gibonnija? Pa nema šanse da nastupaju na narodnom veselju nekog producenta koji tu liječi svoje ambicije. Njihovi solo koncerti su spektakli u pravom smislu riječi. Nadam se boljim danima za sve te naše festivale, nadam se kvalitetnijoj publici koja NEĆE odlaziti na ovako nešto, neka ih bojkotira. Vratite nam festivale iz 80-ih i početka 90-ih !
Marketinški magovi
četvrtak, 15.06.2006.
Dakle, nakon 5 mjeseci red je da se ponovo oglasim nekim blogom. Bila je gužva, vadio bih se inače, ali zaista jest bilo tako. No, ovih sam dana došao do nekih razmišljanja koje odlučih podijeliti s Vama ovdje. Točka na i pala je jučer u tramvaju. Vozim se od Trga prema mom Kvatriću i na Draškovićevoj na prva vrata kod vozača ulazi dvoje Roma, jedna cura svojih 16-tak godina i jedan mladić svojih 20-tak godina, oboje s harmonikom. I počinje glazba čim se zatvoriše vrata. Nemreš pobjeć da hoćeš. Moraš slušat i usput - uvalit koju kunu. Fulaju tonove, aranžman je neki specijalni romski, nema neke posebne pažnje jesu li svi tonovi odsvirani. Ali, bitna je volja. Sakupiše oni do Kvatrića (jer do tamo su se vozili, dok prođu kroz cijeli tramvaj) i ponešto kuna u male posudice napravljene od odrezanih boca i zakvačene na prednjicu harmonike. Pitanje koliko tramvaja je "uživalo" u toj glazbi toga dana. Moj zaključak: bolje da se bave pošteno zarađujući, a ne da kradu ili prose. Jer, ako mogu ulični svirači na ulici, što oni ne bi mogli u tramvaju? I eto novog zanimanja - tramvajski svirači. Možda je to inovacija u svijetu. Možda smo opet prvi po nečemu. Ali, razmišljanja me odvedoše i dalje. Romski marketing je nešto o čemu bi se dale napisati knjige. Ako netko od pamtivijeka prakticira direktni marketing onda su to oni. Uvijek uvjerljivi pojave se na tržnici (i to uvijek na ulazu, da ih ne zaobiđete), na semaforima (kad nervozno čekate da pređete brzo ulicu oni Vam uvale "robu s popustom"), na trgovima (gdje uvijek nude zanimljive korisne spravice)... Izvikivanje parola, reklamnih poruka za "robu s popustom", sniženja cijena i drugo. Činjenica je da takve ljude uvijek poštujem, ali rijetko kupujem kod njih. Možda bi trebao. Radije ja kod svojih na Trešnjevački plac. I oni su spretni. Uvijek uvale nekaj po kaj nisam došao, ali nikad ne požalim. Uzmem si 500 kuna i vraćam se punih vrećica, uvijek. Planiram, potrošit ću 200-300, ali na kraju dolazim doma krcat vrećicama i pravdam se da sam baš naišao na neke popuste. Eto, to su ti naši buvljaci. Pravi marketinški magovi tamo rade. Nemojte ih podcijeniti. Postanite frend s njima, onda su i cijene bolje. Sretno u šopingu!
Dakle, nakon 5 mjeseci red je da se ponovo oglasim nekim blogom. Bila je gužva, vadio bih se inače, ali zaista jest bilo tako. No, ovih sam dana došao do nekih razmišljanja koje odlučih podijeliti s Vama ovdje. Točka na i pala je jučer u tramvaju. Vozim se od Trga prema mom Kvatriću i na Draškovićevoj na prva vrata kod vozača ulazi dvoje Roma, jedna cura svojih 16-tak godina i jedan mladić svojih 20-tak godina, oboje s harmonikom. I počinje glazba čim se zatvoriše vrata. Nemreš pobjeć da hoćeš. Moraš slušat i usput - uvalit koju kunu. Fulaju tonove, aranžman je neki specijalni romski, nema neke posebne pažnje jesu li svi tonovi odsvirani. Ali, bitna je volja. Sakupiše oni do Kvatrića (jer do tamo su se vozili, dok prođu kroz cijeli tramvaj) i ponešto kuna u male posudice napravljene od odrezanih boca i zakvačene na prednjicu harmonike. Pitanje koliko tramvaja je "uživalo" u toj glazbi toga dana. Moj zaključak: bolje da se bave pošteno zarađujući, a ne da kradu ili prose. Jer, ako mogu ulični svirači na ulici, što oni ne bi mogli u tramvaju? I eto novog zanimanja - tramvajski svirači. Možda je to inovacija u svijetu. Možda smo opet prvi po nečemu. Ali, razmišljanja me odvedoše i dalje. Romski marketing je nešto o čemu bi se dale napisati knjige. Ako netko od pamtivijeka prakticira direktni marketing onda su to oni. Uvijek uvjerljivi pojave se na tržnici (i to uvijek na ulazu, da ih ne zaobiđete), na semaforima (kad nervozno čekate da pređete brzo ulicu oni Vam uvale "robu s popustom"), na trgovima (gdje uvijek nude zanimljive korisne spravice)... Izvikivanje parola, reklamnih poruka za "robu s popustom", sniženja cijena i drugo. Činjenica je da takve ljude uvijek poštujem, ali rijetko kupujem kod njih. Možda bi trebao. Radije ja kod svojih na Trešnjevački plac. I oni su spretni. Uvijek uvale nekaj po kaj nisam došao, ali nikad ne požalim. Uzmem si 500 kuna i vraćam se punih vrećica, uvijek. Planiram, potrošit ću 200-300, ali na kraju dolazim doma krcat vrećicama i pravdam se da sam baš naišao na neke popuste. Eto, to su ti naši buvljaci. Pravi marketinški magovi tamo rade. Nemojte ih podcijeniti. Postanite frend s njima, onda su i cijene bolje. Sretno u šopingu!
Veliki skijaški cirkus na Sljemenu
subota, 14.01.2006.
Taman smo ostavili adventsko-novogodišnje slavlje iza sebe, a stigao nam je veliki skijaški cirkus u metropolu. Skijaški vizionari Bandić-Pavlek-Kostelić i ove su godine priredili izuzetan spektakl vrijedan spomena u bilo kojim vijestima uglednih medijskih kuća. Prošle godine propustio sam svo to uzbuđenje i ostavio da se stvari slegnu i postave na svoje mjesto. Iako su i prošle godine dobili vrlo visoke ocjene, organizatori su ove godine željeli ostaviti sve apsolutno bez teksta. No, ne i mog teksta :))
Iako pasivno, bio sam promatrač s mjesta i u prilici da čujem mnoge komentare od onih običnih do onih VIP ljudi koji su tome prisustvovali ili gledali sve to iz toplog doma. U odnosu na prošlu godinu, vidim da nisam propustio ništa posebno. Tada sam naime sjedio u fotelji doma, a ove sam se godine odlučio malo protegnuti noge do Zagrebačke gore. HTV-ovci su izvrsno odradili posao glavnog medijskog informatora i dali brdo informacija glavne za one koji su se uputili 'gore', ali i za one koji su to promatrali 'dole'. Ajmo po redu. Snježna Kraljica, Sljeme, 05.01.
Trg, dan ranije, disco groznica. Iako su pobrali sjajne kritike (nisam od onih koji su kompetentni da o tome govore) ja sam ih sve promatrao s prozora na prvom katu Gradske kavane ili na velikom video screenu koji je bio postavljen unutra (odličan potez). Ljudi došli, odradili svoje, zaveli neke gradske šiparice i odveli ih u hotel, te odletjeli dalje. Sve u svemu, o tome se i nije nešto previše razglabalo, bar ne u mojim krugovima. Unutar Gradske kavane, osrednja 'disco' glazba, prosječan catering (nevjerojatno, ali bio je to nadaleko hvaljeni Majetić) i nevjerojatno malo celebritya. Hostese su se šetale (iako neke nisu znale kaj bi sa svojim visokim peticama), ljudi su gledali, sponzoruše su pokazivale dekoltee, a sponzori (starkelje) su plazili jezike. Ništa posebno, a tako se puno pričalo o tome. Ja se stacionirao kraj nekog skenera koji je cijele večeri vrtio u istom programu, pa se nije znalo kome je više dosadno. Ja sam odustao prvi i zbrisao doma, a on je vrtio još neko vrijeme. Zahvaljujući mojim najdražim Kraljevima ulice, na moj vrat dospjela je najvrijednija ulaznica na skijaški cirkus - platinasta akreditacija. Rekao sam sebi, hajd' da odemo gore.
Dan drugi, put Sljemena. Sa ekipom sam krenuo u zadnji tren da stignemo na početak prve utrke. Nismo loše procijenili. U Bistri smo se parkirali jedno kilometar od mjesta ukrcaja u shutleove. Već tam su nas propustili kroz prvu provjeru. Dali nam neke narukvice, pa uputili da u redu čekamo prijevoz gore. Ante Nobilo sa svojima isto je čekao, ali je zvijezda (Alka Vuica) sa ekipom užicala policajce da je prevezu gore, pa smo i mi istim putem užicali šofera kombija (čitaj: shutle) koji je dovezao Telephone Blues Band odozgora da nas prebaci gore. 15 km vožnje uzbrdo. Na svakih parsto metara čovjek. Da promet ne zapne, oni se dozivaju motorolama i omogućuju da relativno uska cesta bude prohodna u kontinuitetu (maestralno i vrlo korisno!). I eto nas na "vrhu". Tj. došli smo blizu ciljne ravnine utrke. Još smo pješačili nekih 500 m i nabasali na doček Bandića i Pavleka koji su taman čekali da se pojavi Šeks sa svitom. I eto ti njega. Ja za njima, mislim si nemre mi bit loše, i bio u pravu.
Prva trka. Taman smo došli, a počelo je. Fenomenalan osjećaj, ljudi navijaju za sve koji ulete u cilj, pa su zaista svi nabrijani. Dijele se navijački rekviziti (kažu da se to zove bam-bam) i baloni punjeni helijem. Leti i trešti sve naokolo. Odličan voditelj nabrijava atmosferu. Nakon trke, svi bjež' u šator. Taj, platinasti. Ali, nizbrdo. naime, od VIP tribina do šatora ima jedno 100 stepenica, redovito čišćenih i posipanih solju. Nije bilo problema ni gore ni dolje. Ulazim u šator, odmah garderoba. Uh, nekaj sam zaboravio. Kontrola ulaska i izlaska. Na tribine i u šator nemre bez te akreditacije. U njoj je čip, pa svaki put treba prisloniti jednoj točki koja svijetli na jednom stalku koji pak drži onaj trokraki "vrtuljak" koji te progura na drugu stranu. Ziher ste to vidjeli kad ste išli na Velesajam. Policija neprimjetna, redari diskretni i pristojni. Kad sam prošao kontrolu u šatoru prvo garedorba. Nije obaveza, pa prolazim dalje. Da izbjegnem gužve kasnije. Ipak, kažu da šator prima oko 1300 ljudi, pa zamisli kakva bi to bila gužva kad bi svi navalili na garedrobu. Šator ima dva kata, pa se odmah po ulasku u donju, veliku prostoriju vide stepenice za gore. Dolje su parketi, a u šatoru prevladava bijela boja (platno). Banketni stolovi a oko 10 stolica okolo, sve s bijelim platnom presvučeno. Svijeće i svečani tanjuri postavljeni. Tamo se već od 11 ujutro jelo ... od šampanjca do raznih delicija od kojih su svi spominjali guščju paštetu. I opet Majetić. Ukupno, ocjena osrednja za taj velebni catering. Kažu da je u zlatnom (a bio je i srebrni) klubu bila bolja klopa (ljudi su hvalili roštilj). Nemam pojma tko je to radio. Malo smo prezalogajili, odsvirali, pa se spremili natrag, na drugu utrku. Upozorenja za drugu utrku su krenula 45 minuta prije, da ne bude gužve na garedrobi. Ljudi su poslušali pa je to brzo išlo. Ja opet prošao, jer sam kaput ostavio kod svog stola.
Druga trka. Kaj treba i to opisivati? Znamo sve, po nekoloko stotina puta. Janica je dala sve od sebe. Bravo Kraljice naša! Samo da si ti nama došla do cilja :)) Toga se najviše bojala. Proslavio narod i njen ročkas, čestitali kako su najbolje znali. Vatromet, pljesak, skandiranje ... Kasnije doznajem da su VIP gospoda dijelom poslije utrke krenula natrag i da je došlo do gužve oko prijevoza dolje. Čak je bilo i pokušaja tučnjave, ali je ipak prevladao razum. Mali kaos, ali ne zaslugom organizatora, nego nekulturom elite.
Mi smo nakon proglašenja vratili guze na grijanje u šator dok je većina nakon utrke i proglašenja krenula put metropole. Zabava je počela. Najavljena "gala" večera imala je prizvuk - tužno. Skoro ostasmo gladni. Zakaj su nam uzeli kolače? Pa mi Hrvati volimo ostatke, makar kakvi bili. No, tako odlučiše u Majetiću. Još jedan minus. Nakon večere ponudiše nas cigarama iz velike drvene kutije, baš kako se to nudi i u velikim inozemnim elitnim klub restoranima. Dobra fora, uzeo sam si jednu za uspomenu. Na gornjem katu su inače bili sponorski boxevi, ograđeni poluprozirnim pregradama iza kojih su u istom stilu bili elitaši pozvani od pojedinih sponozra. No, sve se to meni činilo da su obični ljudi, jer od poznatih lica vidio si tek pokoje. Od 1300 duša u šatoru, možda 100-njak poznatih. Bijedno platinasto :) Svaki box imao je svoj švedski stol i šank gdje se jelo i pilo do mile volje. Dolje su bila tri švedska stola i dva velika šanka. Jedino tu je na Sljemenu bio dostupan i alkohol u neograničenim količinama. Odlična vina (rekli su ljudi iz Badela 1862), žestica (čak je i Hypo banka dijelila male čokančiće sa rakijom kao reklamne) i razni sokovi. Konobari uslužni i brzi, hostese opet poluizgubljene (osim domaćica na ulasku u svaki sponzorski box na katu).
Oko 21 sat krenula svirka uživo. Do tada i iza svirke zabavljao je DJ Igor Primec (odličan izbor glazbe). Svirao je Hot Line. Dečki su me opet najugodnije iznenadili. Sjajna atmosfera, rasplesana ekipa i poneki čelnik skijaškog cirkusa na podiju (bili i Pavlek i Ferenčak). Dominirala je Alka i njena ekipa oko koje se stalno motali foto aparati (koji su inače prema akreditaciji bili zabranjeni, a fotoreportera nije niti bilo). Svirali su skoro 3 sata. Nemoguće, ali jesu. Bio ja tamo, gledao sve. Iako je zabava nastavila u odličnom DJ ritmu dalje, ja sam se polako pokupio. Ponudio mi frend da će mene i neku djecu prebacit u grad. Brzo smo dočekali shutle i uz nekoliko komentara vozača stigli u Bistru. Tam je VIP parking već bio gotovo prazan, a mi smo uz poneki komentar krenuli i sretno brzo stigli doma.
Cirkus koji se pamti jedan dan. Naime, već sutradan sve se prebacilo na mariborsko Pohorje. Bandić im ponudio pomoć naše ekipe sa Sljemena (što je zasigurno podiglo perje glavnom sljemenskom šefu Dragi Žiljaku) jer im je snijeg zatrpao staze. Oni se uljudno zahvalili, pa nastavili u miru drugog dana kad je snijeg stao. Naš je cirkus već arhiviran. Danas je Janica izvojevala prvu pobjedu u spustu u karijeri.
Kaaj see neeetkoo sjeeećaaaa još kaj jeee biilooo naa Sljeeeemeeeenuuuu ??? (jeka)
P.S. Ak' sam nekaj ili nekog pozabio ... najte se ljutit' :))
Taman smo ostavili adventsko-novogodišnje slavlje iza sebe, a stigao nam je veliki skijaški cirkus u metropolu. Skijaški vizionari Bandić-Pavlek-Kostelić i ove su godine priredili izuzetan spektakl vrijedan spomena u bilo kojim vijestima uglednih medijskih kuća. Prošle godine propustio sam svo to uzbuđenje i ostavio da se stvari slegnu i postave na svoje mjesto. Iako su i prošle godine dobili vrlo visoke ocjene, organizatori su ove godine željeli ostaviti sve apsolutno bez teksta. No, ne i mog teksta :))
Iako pasivno, bio sam promatrač s mjesta i u prilici da čujem mnoge komentare od onih običnih do onih VIP ljudi koji su tome prisustvovali ili gledali sve to iz toplog doma. U odnosu na prošlu godinu, vidim da nisam propustio ništa posebno. Tada sam naime sjedio u fotelji doma, a ove sam se godine odlučio malo protegnuti noge do Zagrebačke gore. HTV-ovci su izvrsno odradili posao glavnog medijskog informatora i dali brdo informacija glavne za one koji su se uputili 'gore', ali i za one koji su to promatrali 'dole'. Ajmo po redu. Snježna Kraljica, Sljeme, 05.01.
Trg, dan ranije, disco groznica. Iako su pobrali sjajne kritike (nisam od onih koji su kompetentni da o tome govore) ja sam ih sve promatrao s prozora na prvom katu Gradske kavane ili na velikom video screenu koji je bio postavljen unutra (odličan potez). Ljudi došli, odradili svoje, zaveli neke gradske šiparice i odveli ih u hotel, te odletjeli dalje. Sve u svemu, o tome se i nije nešto previše razglabalo, bar ne u mojim krugovima. Unutar Gradske kavane, osrednja 'disco' glazba, prosječan catering (nevjerojatno, ali bio je to nadaleko hvaljeni Majetić) i nevjerojatno malo celebritya. Hostese su se šetale (iako neke nisu znale kaj bi sa svojim visokim peticama), ljudi su gledali, sponzoruše su pokazivale dekoltee, a sponzori (starkelje) su plazili jezike. Ništa posebno, a tako se puno pričalo o tome. Ja se stacionirao kraj nekog skenera koji je cijele večeri vrtio u istom programu, pa se nije znalo kome je više dosadno. Ja sam odustao prvi i zbrisao doma, a on je vrtio još neko vrijeme. Zahvaljujući mojim najdražim Kraljevima ulice, na moj vrat dospjela je najvrijednija ulaznica na skijaški cirkus - platinasta akreditacija. Rekao sam sebi, hajd' da odemo gore.
Dan drugi, put Sljemena. Sa ekipom sam krenuo u zadnji tren da stignemo na početak prve utrke. Nismo loše procijenili. U Bistri smo se parkirali jedno kilometar od mjesta ukrcaja u shutleove. Već tam su nas propustili kroz prvu provjeru. Dali nam neke narukvice, pa uputili da u redu čekamo prijevoz gore. Ante Nobilo sa svojima isto je čekao, ali je zvijezda (Alka Vuica) sa ekipom užicala policajce da je prevezu gore, pa smo i mi istim putem užicali šofera kombija (čitaj: shutle) koji je dovezao Telephone Blues Band odozgora da nas prebaci gore. 15 km vožnje uzbrdo. Na svakih parsto metara čovjek. Da promet ne zapne, oni se dozivaju motorolama i omogućuju da relativno uska cesta bude prohodna u kontinuitetu (maestralno i vrlo korisno!). I eto nas na "vrhu". Tj. došli smo blizu ciljne ravnine utrke. Još smo pješačili nekih 500 m i nabasali na doček Bandića i Pavleka koji su taman čekali da se pojavi Šeks sa svitom. I eto ti njega. Ja za njima, mislim si nemre mi bit loše, i bio u pravu.
Prva trka. Taman smo došli, a počelo je. Fenomenalan osjećaj, ljudi navijaju za sve koji ulete u cilj, pa su zaista svi nabrijani. Dijele se navijački rekviziti (kažu da se to zove bam-bam) i baloni punjeni helijem. Leti i trešti sve naokolo. Odličan voditelj nabrijava atmosferu. Nakon trke, svi bjež' u šator. Taj, platinasti. Ali, nizbrdo. naime, od VIP tribina do šatora ima jedno 100 stepenica, redovito čišćenih i posipanih solju. Nije bilo problema ni gore ni dolje. Ulazim u šator, odmah garderoba. Uh, nekaj sam zaboravio. Kontrola ulaska i izlaska. Na tribine i u šator nemre bez te akreditacije. U njoj je čip, pa svaki put treba prisloniti jednoj točki koja svijetli na jednom stalku koji pak drži onaj trokraki "vrtuljak" koji te progura na drugu stranu. Ziher ste to vidjeli kad ste išli na Velesajam. Policija neprimjetna, redari diskretni i pristojni. Kad sam prošao kontrolu u šatoru prvo garedorba. Nije obaveza, pa prolazim dalje. Da izbjegnem gužve kasnije. Ipak, kažu da šator prima oko 1300 ljudi, pa zamisli kakva bi to bila gužva kad bi svi navalili na garedrobu. Šator ima dva kata, pa se odmah po ulasku u donju, veliku prostoriju vide stepenice za gore. Dolje su parketi, a u šatoru prevladava bijela boja (platno). Banketni stolovi a oko 10 stolica okolo, sve s bijelim platnom presvučeno. Svijeće i svečani tanjuri postavljeni. Tamo se već od 11 ujutro jelo ... od šampanjca do raznih delicija od kojih su svi spominjali guščju paštetu. I opet Majetić. Ukupno, ocjena osrednja za taj velebni catering. Kažu da je u zlatnom (a bio je i srebrni) klubu bila bolja klopa (ljudi su hvalili roštilj). Nemam pojma tko je to radio. Malo smo prezalogajili, odsvirali, pa se spremili natrag, na drugu utrku. Upozorenja za drugu utrku su krenula 45 minuta prije, da ne bude gužve na garedrobi. Ljudi su poslušali pa je to brzo išlo. Ja opet prošao, jer sam kaput ostavio kod svog stola.
Druga trka. Kaj treba i to opisivati? Znamo sve, po nekoloko stotina puta. Janica je dala sve od sebe. Bravo Kraljice naša! Samo da si ti nama došla do cilja :)) Toga se najviše bojala. Proslavio narod i njen ročkas, čestitali kako su najbolje znali. Vatromet, pljesak, skandiranje ... Kasnije doznajem da su VIP gospoda dijelom poslije utrke krenula natrag i da je došlo do gužve oko prijevoza dolje. Čak je bilo i pokušaja tučnjave, ali je ipak prevladao razum. Mali kaos, ali ne zaslugom organizatora, nego nekulturom elite.
Mi smo nakon proglašenja vratili guze na grijanje u šator dok je većina nakon utrke i proglašenja krenula put metropole. Zabava je počela. Najavljena "gala" večera imala je prizvuk - tužno. Skoro ostasmo gladni. Zakaj su nam uzeli kolače? Pa mi Hrvati volimo ostatke, makar kakvi bili. No, tako odlučiše u Majetiću. Još jedan minus. Nakon večere ponudiše nas cigarama iz velike drvene kutije, baš kako se to nudi i u velikim inozemnim elitnim klub restoranima. Dobra fora, uzeo sam si jednu za uspomenu. Na gornjem katu su inače bili sponorski boxevi, ograđeni poluprozirnim pregradama iza kojih su u istom stilu bili elitaši pozvani od pojedinih sponozra. No, sve se to meni činilo da su obični ljudi, jer od poznatih lica vidio si tek pokoje. Od 1300 duša u šatoru, možda 100-njak poznatih. Bijedno platinasto :) Svaki box imao je svoj švedski stol i šank gdje se jelo i pilo do mile volje. Dolje su bila tri švedska stola i dva velika šanka. Jedino tu je na Sljemenu bio dostupan i alkohol u neograničenim količinama. Odlična vina (rekli su ljudi iz Badela 1862), žestica (čak je i Hypo banka dijelila male čokančiće sa rakijom kao reklamne) i razni sokovi. Konobari uslužni i brzi, hostese opet poluizgubljene (osim domaćica na ulasku u svaki sponzorski box na katu).
Oko 21 sat krenula svirka uživo. Do tada i iza svirke zabavljao je DJ Igor Primec (odličan izbor glazbe). Svirao je Hot Line. Dečki su me opet najugodnije iznenadili. Sjajna atmosfera, rasplesana ekipa i poneki čelnik skijaškog cirkusa na podiju (bili i Pavlek i Ferenčak). Dominirala je Alka i njena ekipa oko koje se stalno motali foto aparati (koji su inače prema akreditaciji bili zabranjeni, a fotoreportera nije niti bilo). Svirali su skoro 3 sata. Nemoguće, ali jesu. Bio ja tamo, gledao sve. Iako je zabava nastavila u odličnom DJ ritmu dalje, ja sam se polako pokupio. Ponudio mi frend da će mene i neku djecu prebacit u grad. Brzo smo dočekali shutle i uz nekoliko komentara vozača stigli u Bistru. Tam je VIP parking već bio gotovo prazan, a mi smo uz poneki komentar krenuli i sretno brzo stigli doma.
Cirkus koji se pamti jedan dan. Naime, već sutradan sve se prebacilo na mariborsko Pohorje. Bandić im ponudio pomoć naše ekipe sa Sljemena (što je zasigurno podiglo perje glavnom sljemenskom šefu Dragi Žiljaku) jer im je snijeg zatrpao staze. Oni se uljudno zahvalili, pa nastavili u miru drugog dana kad je snijeg stao. Naš je cirkus već arhiviran. Danas je Janica izvojevala prvu pobjedu u spustu u karijeri.
Kaaj see neeetkoo sjeeećaaaa još kaj jeee biilooo naa Sljeeeemeeeenuuuu ??? (jeka)
P.S. Ak' sam nekaj ili nekog pozabio ... najte se ljutit' :))
Svjetske Korporacijske Igre
ponedjeljak, 03.10.2005.
I to je iza nas. Još jedna velika manifestacija koja je, nažalost, ostala u medijskoj sjeni. Istina, imali smo za vikend još jednu, Noć gutača reklama, ali, zar to znači da ova nije vrijedna pažnje? U obje je uložen golem trud da uspiju, ali očito su reklame važnije od biznisa. Ili, kako su i reklame neki biznis pa je to OK? Uglavnom, bijaše preko 3000 sudionika u 23 sporta sa svih strana svijeta u gradu, boriše se i izboriše svoje medalje i pehare. Subotu navečer nisam bio u Lisinskom, nego na Jarunu. Uz veliki vatromet tamo je nešto iza 21 sat započela velika fešta Svjetskih korporacijskih igara. Bile su to 16-te igre biznismena koji su i vikend-sportaši. Organizatori, Turistička zajednica grada zagreba i sam Grad Zagreb potrudili su se da budu dostojni domaćini, a ekipa se doista naradila i svojski potrudila da sve štima. O svim onim organizacijskim mogućnostima koje nisu iskorištene i onima koje nisu odrađene kako treba ne treba govoriti, jer, svi su otišli kući sa smješkom i puni sjajnih dojmova. Zagreb je još jednom pokazao da zna biti dobar domaćin velikim priredbama.
I to je iza nas. Još jedna velika manifestacija koja je, nažalost, ostala u medijskoj sjeni. Istina, imali smo za vikend još jednu, Noć gutača reklama, ali, zar to znači da ova nije vrijedna pažnje? U obje je uložen golem trud da uspiju, ali očito su reklame važnije od biznisa. Ili, kako su i reklame neki biznis pa je to OK? Uglavnom, bijaše preko 3000 sudionika u 23 sporta sa svih strana svijeta u gradu, boriše se i izboriše svoje medalje i pehare. Subotu navečer nisam bio u Lisinskom, nego na Jarunu. Uz veliki vatromet tamo je nešto iza 21 sat započela velika fešta Svjetskih korporacijskih igara. Bile su to 16-te igre biznismena koji su i vikend-sportaši. Organizatori, Turistička zajednica grada zagreba i sam Grad Zagreb potrudili su se da budu dostojni domaćini, a ekipa se doista naradila i svojski potrudila da sve štima. O svim onim organizacijskim mogućnostima koje nisu iskorištene i onima koje nisu odrađene kako treba ne treba govoriti, jer, svi su otišli kući sa smješkom i puni sjajnih dojmova. Zagreb je još jednom pokazao da zna biti dobar domaćin velikim priredbama.
Trg bana Josipa Jelačića
nedjelja, 24.04.2005.
Dakle, nađem se jedan dan (kao i mnogih dotad) na trgu bana Jelačića, kako ga zagrepčani popularno zovu Jelačić placu. Stojim na tramvajskoj stanici i razmišljam što sve taj trg trpi. Tramvaji, ljudi, automobili, pozornice, štandovi, kiosci, zdenac, spomenik, sat, javni WC... Zaista svakojake stvari. No, ne smijem zaboraviti kolportere koji prodaju novine (u zadnje vrijeme postali su video distributeri i knjižari), ulične svirače i performere, gradske klošare... Ni to nije dovoljno jer prolaze grupe turista, bickli s reklamama, hitne pomoći, manji motori... U zadnje vrijeme čak možete jahati na konju na sred tog isog trga. Nekad davno tu je redovito tekao automobilski promet, a danas je pješačka zona kojom tek ponekad prođe poneko vozilo. Mnogo puta bez dozvole. Moram reći da sam i ja tako prošao nekoliko puta, ali s dozvolom.
No, na ovo razmišljanje potaknulo me nešto sasvim drugo. Stojim ja tako na tramvajskoj stanici, pod krovom jednog od dva kioska naslonjen na policu za novine. Okrenem se i gledam šta u izlogu nudi taj kiosk. Kraj mene stoji jedan stariji muškarac, rekao bih dobrano preko 60 godina. Nešto lista. Nisam obraćao pažnju sve dok se nisam okretao natrag prema stanici. Tada sam krajičkom oka primijetio šta lista. Ponografski časopis. I da ne povjeruješ: mumija jedna lista pornić nasred trga bana Jelačića. Rekli bi stari, kaj ga nije sram? No, kad bolje razmislim ako mogu jahati konje nasred trga zašto ne bi ugledao i takav prizor. Imao sam prilike vidjeti i svakojake druge stvari na tom trgu.
I sad pitanje: jesmo li mi to postali toliko slobodni i otvoreni da i starci u nas mogu listati pornografiju nasred glavnog trga glavnog grada u državi?
Dakle, nađem se jedan dan (kao i mnogih dotad) na trgu bana Jelačića, kako ga zagrepčani popularno zovu Jelačić placu. Stojim na tramvajskoj stanici i razmišljam što sve taj trg trpi. Tramvaji, ljudi, automobili, pozornice, štandovi, kiosci, zdenac, spomenik, sat, javni WC... Zaista svakojake stvari. No, ne smijem zaboraviti kolportere koji prodaju novine (u zadnje vrijeme postali su video distributeri i knjižari), ulične svirače i performere, gradske klošare... Ni to nije dovoljno jer prolaze grupe turista, bickli s reklamama, hitne pomoći, manji motori... U zadnje vrijeme čak možete jahati na konju na sred tog isog trga. Nekad davno tu je redovito tekao automobilski promet, a danas je pješačka zona kojom tek ponekad prođe poneko vozilo. Mnogo puta bez dozvole. Moram reći da sam i ja tako prošao nekoliko puta, ali s dozvolom.
No, na ovo razmišljanje potaknulo me nešto sasvim drugo. Stojim ja tako na tramvajskoj stanici, pod krovom jednog od dva kioska naslonjen na policu za novine. Okrenem se i gledam šta u izlogu nudi taj kiosk. Kraj mene stoji jedan stariji muškarac, rekao bih dobrano preko 60 godina. Nešto lista. Nisam obraćao pažnju sve dok se nisam okretao natrag prema stanici. Tada sam krajičkom oka primijetio šta lista. Ponografski časopis. I da ne povjeruješ: mumija jedna lista pornić nasred trga bana Jelačića. Rekli bi stari, kaj ga nije sram? No, kad bolje razmislim ako mogu jahati konje nasred trga zašto ne bi ugledao i takav prizor. Imao sam prilike vidjeti i svakojake druge stvari na tom trgu.
I sad pitanje: jesmo li mi to postali toliko slobodni i otvoreni da i starci u nas mogu listati pornografiju nasred glavnog trga glavnog grada u državi?
Promenadni koncerti na Zrinjevcu
srijeda, 20.04.2005.
Zrinjevac je 1873. godine prerastao iz sajmišta u prekrasan perivoj u srcu grada okružen brojnim palačama, te ukrašen drvoredima i cvjetnjacima. U doba kada je nastajao bio je početak monumantalnog perivojskog okvira od osam zelenih trgova danas poznatog kao "Lenucijeva potkova". Danas "potkovu" tvore zajedno Zrinjevac, Strossmayerov trg, Tomislavov trg, Starčevićev trg, Botanički vrt Zagreb, Marulićev trg, Mažuranićev trg i tadašnji Kazališni, a danas trg maršala Tita. Bila je to zamisao tadašnjeg gradskog mjernika i jednog od prvih inžinjera hortikulture Milana Lenucija. Danas je Zrinjevac zaštićeni spomenik parkovne arhitekture, a vraćen mu je izgled s početka 20.stoljeća.
U srcu tog parka nalazi se paviljon poklon zagrebačkog građanina i veleposjednika Eduarda Pistera iz 1891.godine. Odmah po otvaranju paviljona iste godine održan je i prvi koncert kada je nastupila vojnička glazba 101.pukovnije izvevši ouverturu iz Mascagnijeve opere Ban Laget, te Bolero po španjolskoj narodnoj pjesmi. Tijekom godina ovdje u glazbenim trenucima uživaju mnoge generacije.
Turistička zajednica grada Zagreba je 2000.godine obnovila tradiciju redovitih promenadnih koncerata subotom, a naši prepoznatljivi zagrebački ulični svirači Kraljevi ulice preuzimaju palicu realizatora 2003.godine. Od tada svake subote od ranog proljeća do kasne jeseni koliko vremenske prilike dozvoljavaju odvijaju se koncerti subotom.
Svake subote od 11 do 13 sati mlado i staro našega grada dolazi na Zrinjevac i u sve većem broju uživa u različitim koncertima. No, koncerti nisu sve. Tu se nalazi tzv. šnel fotograf. Iz povijesti znamo da fotografija nije odmah bila u boji. Tako je na prijelazu iz crno-bijelog u boju nastala tzv. sepia. Tehnika najbliže rečeno tonirane crno-bijele fotografije, u žućkastom patinastom tonu. On Vas odjene u garderobu s početka 20. stoljeća i fotografira, a fotografije posredstvom moderne tehnike začas postaju starije i odmah Vam bivaju uručene kao skromna uspomena s koncerta na Zrinjevcu. Za najmlađe je tu likovna igraonica tete Inge koja se pobrine za sve klince koji se s roditeljima pojave u šetnji Zrinjevcem. Da bi starci mogli uživati u koncertu, teta Inga zaposli klince slikanjem, bombonima i balonima. Tu su i antikvari koji svojim izborom knjiga, ploča i sitnica uvijek izmame pažnju i interes prolaznika. Replike starog hrvatskog nakita uvijek privuku "naše bolje polovice" da ostave koju kunu majstoru nakita. Ukrasi za torbice, manji ukrasni buketići, torbice i slične sitnice iz prirodnih materijala također možete pogledati i kupiti na Zrinjevcu. Za sve informacije tu se nalazi i štand, a oni koji posjete koncerte mogu se okrijepiti i jutarnjom kavicom-besplatno. Svi zaposleni na koncertu odjeveni su u stare kostime tako da se osjeća pravi duh 19. i 20 stoljeća.
Zar to nije vrijedno Vaše posjete već prve slijedeće subote?
Zrinjevac je 1873. godine prerastao iz sajmišta u prekrasan perivoj u srcu grada okružen brojnim palačama, te ukrašen drvoredima i cvjetnjacima. U doba kada je nastajao bio je početak monumantalnog perivojskog okvira od osam zelenih trgova danas poznatog kao "Lenucijeva potkova". Danas "potkovu" tvore zajedno Zrinjevac, Strossmayerov trg, Tomislavov trg, Starčevićev trg, Botanički vrt Zagreb, Marulićev trg, Mažuranićev trg i tadašnji Kazališni, a danas trg maršala Tita. Bila je to zamisao tadašnjeg gradskog mjernika i jednog od prvih inžinjera hortikulture Milana Lenucija. Danas je Zrinjevac zaštićeni spomenik parkovne arhitekture, a vraćen mu je izgled s početka 20.stoljeća.
U srcu tog parka nalazi se paviljon poklon zagrebačkog građanina i veleposjednika Eduarda Pistera iz 1891.godine. Odmah po otvaranju paviljona iste godine održan je i prvi koncert kada je nastupila vojnička glazba 101.pukovnije izvevši ouverturu iz Mascagnijeve opere Ban Laget, te Bolero po španjolskoj narodnoj pjesmi. Tijekom godina ovdje u glazbenim trenucima uživaju mnoge generacije.
Turistička zajednica grada Zagreba je 2000.godine obnovila tradiciju redovitih promenadnih koncerata subotom, a naši prepoznatljivi zagrebački ulični svirači Kraljevi ulice preuzimaju palicu realizatora 2003.godine. Od tada svake subote od ranog proljeća do kasne jeseni koliko vremenske prilike dozvoljavaju odvijaju se koncerti subotom.
Svake subote od 11 do 13 sati mlado i staro našega grada dolazi na Zrinjevac i u sve većem broju uživa u različitim koncertima. No, koncerti nisu sve. Tu se nalazi tzv. šnel fotograf. Iz povijesti znamo da fotografija nije odmah bila u boji. Tako je na prijelazu iz crno-bijelog u boju nastala tzv. sepia. Tehnika najbliže rečeno tonirane crno-bijele fotografije, u žućkastom patinastom tonu. On Vas odjene u garderobu s početka 20. stoljeća i fotografira, a fotografije posredstvom moderne tehnike začas postaju starije i odmah Vam bivaju uručene kao skromna uspomena s koncerta na Zrinjevcu. Za najmlađe je tu likovna igraonica tete Inge koja se pobrine za sve klince koji se s roditeljima pojave u šetnji Zrinjevcem. Da bi starci mogli uživati u koncertu, teta Inga zaposli klince slikanjem, bombonima i balonima. Tu su i antikvari koji svojim izborom knjiga, ploča i sitnica uvijek izmame pažnju i interes prolaznika. Replike starog hrvatskog nakita uvijek privuku "naše bolje polovice" da ostave koju kunu majstoru nakita. Ukrasi za torbice, manji ukrasni buketići, torbice i slične sitnice iz prirodnih materijala također možete pogledati i kupiti na Zrinjevcu. Za sve informacije tu se nalazi i štand, a oni koji posjete koncerte mogu se okrijepiti i jutarnjom kavicom-besplatno. Svi zaposleni na koncertu odjeveni su u stare kostime tako da se osjeća pravi duh 19. i 20 stoljeća.
Zar to nije vrijedno Vaše posjete već prve slijedeće subote?
Dance Party
ponedjeljak, 18.04.2005.
Dance - glazbeni stil u pop glazbi koji nas je početkom 90-tih zapljusnuo i u Hrvatskoj. Oni stariji sjećaju se grupe E.T. ili funky stila Dina Dvornika (pozdrav Dinu i njegovom blogu). Od nekuda se pojavio čitav niz dancera nakon Zagrebfesta '93 kada su sa svojim pjesmama nastupili Senna M, Kasandra i I Bee (danas Ivana Banfić). Bio je to odmak klasičnog pop festivala u novije okvire. Tako je nastao projekt pod nazivom DANCE PARTY. Tada jedan od najutjecajnijih managera Vladimir Mihaljek Miha je okupio trojac sa Zagrebfesta (Senna M, Kasandra i I Bee), te spomenutima dodao Dijanu (kasnije i danas poznatiju kao Simplicia), te grupu Funny Hill sa tadašnjom frontmenicom Ivanom Plechinger. Medijsko pokroviteljstvo tada super popularne Radio Velike Gorice RVG (kojom je rukovodio Juraj Hrvačić, danas No.1 Obiteljskog i Narodnog radija, te Z1 televizije, Media servisa, Hrvatskog radijskog festivala i još nekoliko srodnih firmi), te najpopularnijeg disko kluba 80-tih i 90-tih Saloona (kojim su tada još zajedno rukovodili dvojac Papo-Vlaho). Iako CD nikada nije izašao u prodaju (barem koliko je meni poznato) promotivni primjerci su se dijelili šakom i kapom. Tako su se tih dana ti hitovi vrtili duž cijele Lijepe naše. Beba, Nisi ti jedini na svijetu, Vjeruj u sebe, Ti si bolji i Mazi mi se. Uz te hitove svaki je od izvođača složio još poneku svoju pjesmicu ili na brzinu sklepao megamix popularnih hrvatskih uspješnica, pa je nastala i neka vrst turneje. Krcate diskoteke svakoga vikenda. Koncerti petak, subota, nedjelja. Tisuće kilometara u Hrvatskoj i van nje. Tisuće ljudi koji su vidjeli nastup uživo. Sve to podaci su koji današnje turneje po klubovima mogu s punim pravom zamisliti. Koliko je meni poznato iz novije hrvatske povijesti, nikad niti jedna turneja nije trajala toliko dugo, posjetila toliko klubova i zadovoljila tolike gledatelje. Kasnije se izdalo i drugo izdanje istog popularnog CD-a na kojem je grupu Funny Hill (koja se u međuvremenu raspala) zamijenila Dalia (kojoj se nakon izlaska prvog albuma gubi svaki trag). No, znamo za I Bee da se danas i dalje bavi glazbom i pjevanjem. Znamo za Ivanu Plechinger da se okušala i u voditeljskim vodama. Za Sennu M zna se da se bavi video produkcijom. Diana Simplicia se pojavila jednim hitom nakon dugo vremena i opet nestala. Dalia izdala jedan album i - nestala. Ali, Kasandra, to čudo od djevojke sa fenomenalnim glasom i stasom - kako to da je ona nestala? Nagađalo se da je dosta bolesna, pa da je operirala oko, a u zadnje vrijeme su se pojavile i glasine da se opet aktivira i da će pjevati, ali drugačije. Pa, zar u duhu starih dobrih vremena, u dane kada se sastaje multi bend 4 asa ili ponovno okupljaju Novi fosili i Bijelo dugme nije vrijedno razmisliti o nekakvom koncertu DANCE PARTY-a?
Dance - glazbeni stil u pop glazbi koji nas je početkom 90-tih zapljusnuo i u Hrvatskoj. Oni stariji sjećaju se grupe E.T. ili funky stila Dina Dvornika (pozdrav Dinu i njegovom blogu). Od nekuda se pojavio čitav niz dancera nakon Zagrebfesta '93 kada su sa svojim pjesmama nastupili Senna M, Kasandra i I Bee (danas Ivana Banfić). Bio je to odmak klasičnog pop festivala u novije okvire. Tako je nastao projekt pod nazivom DANCE PARTY. Tada jedan od najutjecajnijih managera Vladimir Mihaljek Miha je okupio trojac sa Zagrebfesta (Senna M, Kasandra i I Bee), te spomenutima dodao Dijanu (kasnije i danas poznatiju kao Simplicia), te grupu Funny Hill sa tadašnjom frontmenicom Ivanom Plechinger. Medijsko pokroviteljstvo tada super popularne Radio Velike Gorice RVG (kojom je rukovodio Juraj Hrvačić, danas No.1 Obiteljskog i Narodnog radija, te Z1 televizije, Media servisa, Hrvatskog radijskog festivala i još nekoliko srodnih firmi), te najpopularnijeg disko kluba 80-tih i 90-tih Saloona (kojim su tada još zajedno rukovodili dvojac Papo-Vlaho). Iako CD nikada nije izašao u prodaju (barem koliko je meni poznato) promotivni primjerci su se dijelili šakom i kapom. Tako su se tih dana ti hitovi vrtili duž cijele Lijepe naše. Beba, Nisi ti jedini na svijetu, Vjeruj u sebe, Ti si bolji i Mazi mi se. Uz te hitove svaki je od izvođača složio još poneku svoju pjesmicu ili na brzinu sklepao megamix popularnih hrvatskih uspješnica, pa je nastala i neka vrst turneje. Krcate diskoteke svakoga vikenda. Koncerti petak, subota, nedjelja. Tisuće kilometara u Hrvatskoj i van nje. Tisuće ljudi koji su vidjeli nastup uživo. Sve to podaci su koji današnje turneje po klubovima mogu s punim pravom zamisliti. Koliko je meni poznato iz novije hrvatske povijesti, nikad niti jedna turneja nije trajala toliko dugo, posjetila toliko klubova i zadovoljila tolike gledatelje. Kasnije se izdalo i drugo izdanje istog popularnog CD-a na kojem je grupu Funny Hill (koja se u međuvremenu raspala) zamijenila Dalia (kojoj se nakon izlaska prvog albuma gubi svaki trag). No, znamo za I Bee da se danas i dalje bavi glazbom i pjevanjem. Znamo za Ivanu Plechinger da se okušala i u voditeljskim vodama. Za Sennu M zna se da se bavi video produkcijom. Diana Simplicia se pojavila jednim hitom nakon dugo vremena i opet nestala. Dalia izdala jedan album i - nestala. Ali, Kasandra, to čudo od djevojke sa fenomenalnim glasom i stasom - kako to da je ona nestala? Nagađalo se da je dosta bolesna, pa da je operirala oko, a u zadnje vrijeme su se pojavile i glasine da se opet aktivira i da će pjevati, ali drugačije. Pa, zar u duhu starih dobrih vremena, u dane kada se sastaje multi bend 4 asa ili ponovno okupljaju Novi fosili i Bijelo dugme nije vrijedno razmisliti o nekakvom koncertu DANCE PARTY-a?